ČETIRI LAŽI I JEDNA ISTINA O BOSNI!

216

ČETIRI LAŽI I JEDNA ISTINA O BOSNI!

Pripremio: Tahir Pervan

Proglašavanje muslimanske nacije u BiH (pred popis stanovništva 1971.godine.) je vrlo perfidna odluka prikrivenih velikosrpskih hegemonista u redovima Komunističke partije bivše Jugoslavije u kojoj se daju naslutiti genocidne namjere „veliko – Srba“, što su se i obistinile u agresiji na BiH (1992-1995). Nažalost građani islamske vjere u BiH, kojima je decenijama osporavano pravo da se deklarišu kao Bošnjaci „zagrizli“ su velikosrpski šovinistički mamac i nesvjesno se opredijelili na nacionalno samoubistvo.

Još u toku NOB-e (1941-1945) maskirani nacionalisti i šovinisti u Komunističkoj partiji su iskazivali podozerenje prema svemu što je indetificiralo bosanskohercegovačku posebnost. To se naručito ispoljilo pri drugom zasjedanju AAVNOJA-a, 1943. God. Kada se odlučivalo o grbu buduće federativne države (FNRJ). Zahvaljujući, prvenstveno, intervenciji Mostarca Avde Hume, taj je propust samo djelimično otklonjen. Premda formalno proklamovana kao Republika u sastavu Demokratske Federativne Jugoslavije, BiH dugo nije uspjela da konstitujiše Pokrajinski komitet Komunističke partije Jugoslavije, baš kao i Autonomna pokrajina Vojvodina.
Tek nakon posljeratnih primjedbi, upućenih iz Moskve u kojima se kritikovalo odlaganje osnivanja Komunističkih partija u svim Republikama, što je djelimično sadržavala i Rezolucija Infobiroa 1948.god., održan je, napokon, osnivački Kongres Komunističke partije BiH. Ali BiH ni poslije osnivanja svoje KP nije smatrana ravnopravnom Republikom u bivšoj Jugoslavenskoj Federaciji. Nedostajala joj je nacija (bosanska, o.p.autora) koju su druge republike imale – kao osnovni element nacionalne države. Dakle, ona se od početka nije „uklapala“ u velikohegemonistički („jugoslovenski“) model, jer je njena većinska nacija koja je naseljavala bila (Bošnjaci – muslimani) koji su predstavljali kočnicu velikodržavnom projektu srpskih i drugih šovinista prikrivenih u redovima Titove KP-e. Bošnjaci u Bosni su tako ignorisani kao nacija, i u tajnom, velikosrpskom projektu, čija je potpuna realizacija počela s dolaskom Slobodana Miloševića na vlast, osuđeni su na svojevrsno istrebljivanje. Iako je Bosna vijekovima (sa)čuvala naziv svoje srednjevjekovne države – osnovane u slivu rijeke istog imena – velikosrpskim i drugim, na njih prikačenim hegemonistima. to nije (za)smetalo da je po okončanju drugog Svjetskog rata decenijama čarče, podlim velikosrpskim nožem. Nije im „bolo oči“ ni što slične srednjevjekovne feudalne države – kao što su Raška i Zeta – nisu preživjele vjekovna povjesna iskušenja, nego su odavno bile nestale pod vojničkom čizmom Bizanta i Otomanske imperije.

Neposredno nakon drugog Svjetskog rata, vlast u BiH, su prisiljavali stanovnike Islamske vjeroispovjesti (i bosanskog porijekla) da se pri popunjavanju ličnih dokumenata deklarišu kao Srbi ili Hrvati! Oni koji su to odbijali, pisano su kao „neopredjeljeni“! To je ustvari jedan od ciljeva projekta velike Srbije i njega su velikosrpski hegemonisti neprekidno ugrađivali u političke i ekonomske institucije socijalističkog sistema u Jugoslaviji. Sve to je trebalo da posloži krajnjem cilju lažnih „komunista“ da pripoje BIH Srbiji, ili da je podijele sa Hrvatskim šovinistima

Kako proces nestanka i asimilacije Bošnjaka – muslimana, velikosrbima i drugim šovinistima nije davao očekivani rezultat, donešena je 1971.god. „velikodušna i pravedna odluka“ – dozvoljava se stanovnicima islamske vjeroispovjesti u BiH, Crnoj Gori i Srbiji, bez Makedonije , da se deklarišu nacionalno kao muslimani sa velikim slovom (M)!

Zvanična Komunistička propaganda u BiH je popularisala tu odluku, dajući joj uporišta u politici SKJ, SKBiH, te skoro božanskoj „mudrosti“ maršala Tita i slično. Istovremeno je tekao proces lansiranja i svakodnevnog promovisanja odabranih muslimanskih kadrova iz redova SKBiH, kojima su preko noći davane ničim zaslužene kvalitete „lidera“, odnosno „mulimanskih vođa“. Njihov zadatak bio je da u javnosti stvore sliku kako je ideja za stvaranjem muslimanske nacije potekla iz zahtjeva Bošnjačko-muslimanskog naroda. Neki od njih (javnosti poznati kvazipolitičari i kvazihistoričari) su napisali tone knjiga na temu kako je donošenje pomenute odluke od strane SKJ i Tita, „samo muslimanska predostrožnost“ pred narastujućim tenzijama nacionalizma u Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji. Pogotovo je takva „knjigomanija“ bila popularna pred popis stanovništva u 1971. god. Čime su se, onoj pogubnoj odluci o proglašenju „muslimanske nacije“, u praksi davala opurtunistička-politička obilježja, prijeko potrebna za (samo)ubistvo ovog naroda.
Međutim, malena i u javnosti vrlo slabo poznata grupica intelektualaca sa kojom će se tadašnja vlast surovo obračunati pod sasvim drugim izgovorom, prozrela je dalekosežne i samoubilačke ciljeve odluke o proglašenju „muslimanske nacije“. Vrlo brzo su shvatili da je proglašavanje muslimana nacijom – bez onog Bošnjačkog ili Bosanskog teritorijalnog posjeda u nazivu proglašenja nacije – samo „omča oko vrata“ Bosni i njenim muslimanima ! Neki od njih su javno govorili da je Bosanskim muslimanima takvom odlukom namjenjana sudbina Jevreja – naroda bez domovine, kojeg je svaka vladajuća nacija u Evropi smatrala strancima i po vlastitoj ih potrebi osuđivala na politički „odstrel“.
Pripadnici ove grupice komunista bili su Bošnjaci (Bosanci), porijeklom iz muslimanskih, neki čak iz katoličkih i pravoslavnih obitelji. Kako nisu mogli spriječiti pomenutu samoubilačku odluku o proglašenju muslimanske nacije, tražili su, radi dobijanja na vremenu, da se privremeno pišu kao „Jugosloveni“. Na pojedinačnim informativnim razgovorima u komitetu i UDB-inim isljednim centrima širom BiH, su najozbiljnije „upozoravani“ da će biti smjenjeni sa rukovodnih radnih mjesta – ako se i usude izjasniti kao „Jugosloveni“, jer po nacionalnom ključu raspodjele funkcija, nema mjesta za Jugoslavene!
Poslije ovog su usljedili surovi obračuni. Prikrivajući osnovni razlog čistke malobrojnih protivnika zamke za Bosanske muslimane i Bosnu, tadašnje vlasti ih počinju uklanjati iz javnog života, optužujući ih najčešće kao protivnike samoupravljanja, odnosno tehnokrate , tehnomenadžere, neoinformbirovce, nacionaliste, strane plačenike i slično. Onim najupornijim i najhrabrijim, će montirati javne sudske procese, poput dr. Salihu Bureku i drugovima iz Tuzle 1975.god. Avdi Humi su čak zabranili posjete rodnom Mostaru! Slučaj Osmana Pirije koga su proglasili „tehnokratom i stranim plaćenikom“ se dugo prikrivao u javnosti. Na desetine direktora je ostalo bez posla u BiH, veliki broj njih je morao krenuti i zauvijek napustiti domovinu i otići u inostranstvo trbuhom za kruhom.
Prava namjera proglašavanja „muslimanske nacije“ u BiH počela se sagledavati odmah poslije dolaska Slobodaana Miloševića na vlast u Srbiji. Paralelno njegovom guranju na vrh Komunističke vlasti, rađena je reorganizacija JNA i štabova TO. Činjene su i personalne promjene u rukovodstvima Jugoslovenskih republika. Sudski procesi su nastavljeni i montirani do besvejsti. Tako je 81-e i 83-e izmišljena opasnost od „islmaskog fundamentalizma“.
Munir Alibabić – Munja radnik službe državne bezbjednosti iz tog vremena u knjizi „Bosna u kandžama KOS-a“, o pojavi „islamskog fundamentalizma“ u Bosni piše :
„Negdje sredinom Marta 1983.god. saopćeno mi je da sam određen za jednog od isljednika grupi „islamskih fundamentalista“, inače intelektualaca kojoj slijedi hapšenje i istraga. Pitao sam se , da li je stepen „državne opasnosti“ baš toliki, kako je stajalo u dokumentaciji koja mi je data na uvid?
Priveden je prv ooptuženiAlija Izetbegović i ja sam mu se predstavio. Rekao saam mu o kojim će mo okolnostima razgovarati. Prve razmjenjene rečenice su za mene bile impresivne i razrušile su mi sliku o tom čovjeku, formiranu na osnovu dokumentacije policije. Tamo je pisalo da je on „fanatik, ekstremist, isključivi intelektualac“!?
A, zapravo se radilo o jednoj izraženoj elokvetnoj ličnosti, obrazovanoj inteligentnoj razložnoj i tolerantnoj. Imao je samo jedan porok – cigarete! I to „Morava“ bez filtera.
Izetbegovića su poslije pritvorili a on me iz zatvora obavještava pismom da mu je u pretresu stana, od strane operativaca SDB-a, podmetnut ustaški letak i da je to evidentirano u zapisnik kao „uredno pronađeno u njegovom stanu“. Strašna stvar, pomislio sam tada. Pod izgovorom sprečavanja anti državne djelatnosti, vrše se kriminalne radnje i zloupotrebe! Ustvari, policija fabricira dokaze i neprijatelje?
Kasnije ću o ovom slučaju pročitati sljedeće :
„Uhapšeni Izetbegović protestira zbog emigratske novine, tvrdeći da to nije bilo u njegovom stanu“. Saznajem da je emigratska novina pronađena, pošto su Izetbegovića odveli u policiju radi uzimanja generalija.

Dok je bio u policiji, u njegovom stanu su ostali predstavnici SDB-a. Aliju su poslije fotografisali sa tim novinama i iz njegovog stana odnijeli preko stotinu knjiga koje nisu imale nikakvu vezu sa Islamom. Još jedna ružna scena u istrazi „islamskih fundamentalista“ zbila se kad je u kancelariju u kojoj sam isljeđivao Hasana Čengića uletio šef SDB-a i isprebijao ga, ni kriva ni dužna, piše Munir Alibabić Munja u svojoj knjizi “Bosna u kandžama KOS-a i dodaje:
Bila je to mučna i ponižavajuća situacija za mene kao isljednika. Kad sam se usprotivio njihovim metodama, rekli su mi : „Na čijoj si ti strani“?
Više puta sam poslije toga razmišljao o držanju tih ljudi koje su anatemisali kao „islamske fundamentaliste“. Bio sam isljednik četvorici njih. Bile su to četiri slične i različite priče, životni putevi, generacije, podneblja gdje su rođeni i gdje su radili. Spojila ih je ideja koja je imala svoju logiku i žrtve. U Beogradu sam se uvjerio da je KOS raspolagao obimnom dokumentacijom o ovj osuđenoj grupici muslimanskih intelektualaca i najvjerovatnije je radio paralelno na njihovom slučaju. U Sarajevu su komunistički ideolozi generalno osudili djelatnost „muslimanskih fundamentalista“ a „partijski teoretičar“, prof.dr. Nijaz Duraković je o tome napisao :
„ U vezi sa eskalacijom muslimanskog nacionalizma i suđenjem grupi njegovih najistaknutijih protagonista, javnost je zbunjena čestim spominjanjem „Mladih Muslimana“ , terorističke, kleronacionalističke organizacije, koja je svoj vijek iživjela pedesetih godina i za koju se, s obzirom na anahronost ideja kojima se napajala, i mračnjaštvo ciljeva kojima je stremila, vjerovalo da je trajno sišla sa bosanskohercegovačkog međunacionalnog pozorja. Za ovu priliku dovoljno je kazati da su se „Mladi Muslimani“ iskazali i potvrdili kao jedna krajnje reakcionarna klerofašistička organizacija, koja je religiju nastojala iskoristiti za otvoreno nacinoalističke, šovinističke, pa i genocidne ciljeve“!?

U BiH su se već tokom 1988. God. Formirane ilegalne četničke jedinice, kojima je bio osnovni zadatak da u „odabranom momentu“ objave glavni velikosrpskih hegemonistički i šovinistički cilj – genocid nad Bosanskim muslimanima! Od javnosti su vješto skrivane takve akcije a štampa i TV nisu uspjele ni registrirati početak otvorene velikosrpske agresije na BiH. U jesen 1988.god. na Palama se formira ilegalni četnički bataljon. Slijedi formiranje četničkih jedinica u : Nevesinju, Bileći, Gacku, Šipovu na Ozrenu. Vuk Draškovič i Vojislav Šešelj vrše oživljavanje mitova i legendi iz života Srba pod Turcima. Slijede četničke provokacije oko muslimanskih bogomolja u Trebinju, Banjoj Luci. Otkopavaju se jame po Hercegovini, prebrojavaju se kosti, traži se „revizija historijskih događaja iz Drugog svjetskog rata“. Sve to ima za cilj rehabilitaciju četničkog ravnogorskog pokreta, ali i psihološke pripreme za osvetničke pokolje nad Bosanskim muslimanima. Knjiga „Nož“ je bila najčitanije Srpsko štivo.

• „Ja više ne mogu da čekam, ostario sam. Pitanje je dana kada ću osvanuti na Dinari“ Izjavljuje odbjegli četnički vojvoda, pop Momčilo Đujić. Negdje u Čikagu u Americi. Najtiražniji svjetski mediji su mu dali ogroman prostor za slanje poruka svojim istomišljenicima (četnicima) u bivšoj Jugoslaviji.

• Uskoro dolazim da se osvetim, te ovom prikom poručujem svim srpskim rodoljubima da tromeđe Like, Bosne i Dalmacije će biti naše, i da je blizu dan kada će njihov vojvoda vidjeti rodno selo Topolje. Dolazim da na srpskoj zemlji podignem srpski bajrak i pozivam sve one što su za pušku stasali da mi se pridruže. Da kaznimo one što su nam prerorali ognjišta, da služimo Bogu i Srpstvu. Pred nama je borba za slobodu i odnovu Srpske države na Balkanu, države u kojoj će biti sve Srpsko. To je naš naiconalni programi i naš životni zadatak. Ne treba se bojati Hrvata i njihovog cvijeća Turaka, to su plašljive životinje. Ja sam se s njima obračunavao u prošlom ratu. Sa tim balijama u Bosni ne smije biti nikakvih razgovora ili nagađanja! Sa njima možemo razgovarati samo kroz puščane cijevi. Oni ni sami ne znaju ko su. Znate li kako su se 1956. God. U Mađarskoj obračunavali sa komunistima. Klali su ih turpijama, da bi sporije umirali. E mi njih nećemo tako. Mi ćemo njih sve preko noći! Igraće se opet srpsko kolo na Baščaršiji“

… O Laži da su svi pravoslavci u BiH Srbi koju uporno dakazuju velikosrpski ideolozi više od stotinu i pedeset godina…

Laž da su svi pravoslavci u BiH Srbi, uporno dakazuju velikosrpski ideolozi više od stotinu i pedeset godina. Sasvim je to dovoljno vremena da se pomenuta laž proglasi istinom. I ona će nažalost, doprinjeti velkom broju „srpskih zločina“ koje su u ime tog naroda počinili pojedinci ili grupe u prošlom i ovom ratu.
Tako je Jovan Cvijić, sa ekipama istraživača na temu porijekla stanovništva u BiH, pokušao upregnuti znanost i unparijed opravdati imperijalistička srpska osvajanja na Balkanu. Poznati hrvatski istraživači su se godinama odupirali velikosrpskom programu i u svojim istraživanjima su uspjeli dokazati Vlaško, Rumunsko Cincarsko i drugo porijeklo pravoslavnog stanovništva na prostorima BiH. Sadašnje pravoslavno stanovništvo u BiH je djelimično „domorodačko i pretežno doseljeničko“. Ponajviše su dovođeni u Bosnu kao kmetovi za posjede aga i begova, ili su useljavani kao slobodni seljaci i stočari na planinskim visoravnima. I nije uopće teško dokazati koliko je među sadašnjim pravoslavcima u BiH Srbijanskih doseljenika, koliko Vlaha i ostalih. Radi ilustracije tog naopakog fenomena posrbljavanja pravoslavaca u BiH, neka nam posluži primjer Petrake, bogatog Sarajevskog trgovca koji se kao pravoslavni Albanac doselio za vrijeme Turaka. Njega su Srbi u Sarajevu imenovali za svog srpskog predstavnika. Mora se priznati da je proces posrbljavanja od samog početka obuhvatao sve pravoslave doseljenike u Bosnu. Tako su postajali i Srbima svi Grci, Bugari, Rumuni, Rusi Albanci…
Vodeće načelo ideje velikosrpstva, da svaki pravoslavac mora biti i Srbin, a svaki Srbin pravoslavac, moralo je dovesti do etničkog čišćenja bosanskog teritorija metodom „kame i jame“. Najnoviji primjer stradanja muslimana u Posavini i Podrinju (92-95), je više nego ilustrativan. Naime, da nije onog načela o „pravoslavlju i Srbima“, izbjegao bi se četnički pokolj, jer su ti današnji muslimani pretežno srpskog porijekla koje je Obrenovićeva Srbija protjerala kao „poturice“ iz Beograda, Užica, Šapca Valjeva i drugih mjesta, gdje su se trajno naselili šezdesetih godina pršlog vijeka. Znajući za svoje slovensko porijeklo ovi islamizovani Srbi nisu se tada opredjelili za Anadoliju, već su po logici stvari ostali u blizni svog zavičaja. Sultan im je poslije progona od strane Obrenovičevih krvopija dao zemlju u Bosni pa su osnovali nova naselja, pretežno duž desne obale rijeke Save i lijeve obale rijeke Drine.

Drugi državni udar velikosrbi su izveli protiv Reforme ekonomskog i političkog sistema, prokamovanog 1965 godine. Strah od uvođenja elemenata tržišne ekonomije bio im je jači od prospariteta Jugoslavije, jer zagovarač Reforme i predsjednik Savezne vlade – Boris Krajger, biva ubijen u namještenoj saobraćajnoj nesreći, kao i vozač vlastitog automobila na auto-putu kod Sremske Mitrovice. Jugoslovenska javnost nije nikada vidjela izvještaj o uzroku nesreće…

Iz ovog perioda interesantna su dva velikosrpska poduhvata :
Prvo, izvlačenje deviznih doznaka koje su dostavljali naši radnici iz inostranstva svojim obiteljima, pretežno u Hercegovini i Posavini. U kratkom roku izgradili su im Robne kuće, otvorili filijale banake, izgradili im hotele. Neki od tih objekata izgledali su kao hramovi i u njima je namjerno podstaknuta lična potrošnja, naručito potrošnja žestokih pića iz uvoza, cigareta, tehnike i dr. Davane su olakšice kod nabavke građevinskog materijala i kućnog namještaja. Rezultat je bio izvanredan za Beograd a za područije Livna, Duvna, Posušja i slične siromašne krajeve, dugoročno gledano – katastrofalan! Umjesto da se investiralo u privredne objekte, invesitrano je u luksuzne porodične kuće, u seoskim zabitima bez valajnje infrastrukture, iz koji su potom djeca „gastarbajtera“ bježala u velike gradove ili inostranstvo, ostavljajući sve to…
Drugi „poduhvat“ velikosrba iz tog doba je „obnova ivensticionog ciklusa u izgradnji crine i obojene metalurgije (alminijuma), te energetskih objekata (termo i hidro elektrane)“. Te su se investicije direktno odobravale gore u Federacji, a njena politika u BiH se slijepo držala ciljeva ulaganja u „objekte“ sa dugim rokovima izgradnje. Kad se uzme u obzir da je Republika BiH imala visok stepen populacije i da je u njoj stalno rastao broj zaposlenih, može se sagledati sva pogubnost takvog investiranja. Slikovit primjer takve velikosrpske podvale je općina Mostar, koja je po visini ulaganja bila dugo vremena na prvom mjestu. Na kraju se zadržala u krugu nerazvijenih područija, jer su joj gradili istovremeno Glinicu, Elektrolizu, Hidroelektrane, Tvornice kompresora itd.

Koncem Aprila 1969. Godine, Mostarac Avdo Humo govori na političkoj tribini u Bačkoj Palanci. U svom izlaganju Humo je još tada nagovjestio slom Jugoslavije, ukoliko se na slijedečim izborima, kao posljednja prilika, ne uvede višestranačje. Oduzimanje monopola srpskim hegemonistima u redovima SKJ i Socijalističkom Savezu, kazao je hrabri Humo. „Dozvola za registriranje demoktarskih stranaka i njihovo učešće na izborima, je jedini spas za Jugoslaviju. U protivnom Republički savezi Komunista će vremenom postati nacionalne partije i one će izazvati secesiju, ali i bratoubilački rat“ !
Humo je nakon ovog govora odmah brisan kao kandidat za izborne liste Mostarskog okruga, a na njegovo mjesto je kandidiran Tahir Hadžić, omladinac iz Prozora. Humo je zauvijek otpisan i nikada nije izdato javno obrazloženje. Završio je kao član Saveza Federacije i na svoju ruku nastavio svoju političku borbu, protiveći se proglašenju nacionalnosti „Musliman“ što je dovelo do njegovog potpunog isključenja iz javnog i političkog života. Poslije su mu zabranili dolaziti u rodni grad Mostar.
Da je komunizam bio paravan iza koga su se decenijama prikrivali velikosprski hegemonisti u Jugoslaviji, ukazuje događaji koji su usljedili na Balkanu, nakon zasjedanja SINOD-a, pravoslavnih crkvi, na Rodosu (1969).
Ocjenjujući da je integracija Zapadne Evrope neminovnost, a komunizam u bišem SSR-u samo potrošna ideologija sa kojom se održavala Ruska imperija, crkveni Pravoslavni poglavari su izradili koncept priprema za formiranje „Pravoslavne Federacije na Balkanu“, uključujući i Kipar. U pripremu je uvršteno i čišćenje nepravoslavnog stanovništva gdje je počelo sa progonima i pokoljima Turskog stanovništva na Kipru, a sproveo ga je Makarios uz obilatu pomoć Grčke države. Poslije je usljedila munjevita akcija progona Turaka i islamiziranih Bugara iz Bugarske, i sa njom je direktno upravljala KP Bugarske i Todor Živkov osobno. Živkov je tako protjerao iz Bugarske preko 700. 000 Bugarskih državljanja.
U Jugoslaviji je bilo planirano „amputiranje“ Slovenije, kako bi se na preostalom dijelu Jugoslavije postigla apsolutna većina pravoslavnog stanovništva. Planirana je i podjela Albanije između „velike Srbije“ i Grčke, čime je Pravoslavna crkva, kao nacionalna religija Srba, nastojala da pojača svoju hegemonističku poziciju. Tako se desilo da Pravoslavna crkva Svetog Save preuzme i inicijativu za dovoršenje projekta Velike Srbije čije su granice trebale dosegnuti omeđeni prostor „Pečke patrijaršije“ označen još u 16 stoljeću. Obnova projekta je povjerena Sprskoj Akademiji Nauka gdje je i začet po zlu čuveni „memorandum“ u kojem su do tančina precizirani ciljevi velikosrpske politike na putu ka „Federaciji Pravoslavnih država Balkana“. Kao praktični „realizator“, ciljeve je u djelo trebao sprovesti reformisani Savez Komunista Srbije na čelu sa Slobodanom Miloševićem.
Intezivne pripreme za slom bivše Jugoslavije i stvaranje Velike Srbije, počele su provociranjem događaja na Kosovu, davne 1981 godine. U programu priprema kojim se upravljalo iz jednog centra u Beogradu, bile su sadržane različite aktivnosti i podrazumjevale su izvođenje akcija na cijelom prostoru tadašnje države. Program je predviđao uklanjanje, promjenu i ekonomsko slabljenje institucija koje bi mogle biti prepreka stvaranju Velike Srbije. Program priprema je realiziran bez ikakvih skrupula; eliminisan je predsjednik Ustavne komisije (Hamdija Pozderac) i izmjenjen je Ustav SFRJ. S tim u vezi promijenjena su ponovo politička, vojna i policijska rukovodstva. Na vlast u Autonomnim pokrajnima Vojvodini i Kosovu su dovedene političke marionete poptu Morine, Sejde Bajramovića, Šipovca i drugih. Rušila su se velika preduzeća, poput „Agrokomerca“, slabljena je ekonomska moć Republika i pokrajina.
U makedoniji je namjerno lansirana afera „Feni“, kako bi se diskreditiralo neposlušno političko rukovodstvo te Republike. Desilo se to kada su cijene nikla rasle na svjetskim berzama. Upravo kada je „Feni“ likvidiran, cijena nikla po toni je porasla skoro pet puta u odnosu na sami početak afere.
U BiH su svo vrijeme montirani sudski procesi rukovodstvima jakih firmi. Suđeno je direktorima „Agrokomerca“, „HE na Neretvi“, kako bi se dokazala „korumpiranost“ političkog i državnog rukovodstva u BiH. Posebno je podgrijavana i na duži period tempirana afera „Neum“, u koju su trebali biti uvučeni skoro svi, bosansko, pogotovo muslimanski orijentisani kadrovi. Policija je dobila podatke o „upletenosti“ tih ljudi u rezne vrste kriminala i stavljala ih je u postupak tek po odobrenju ili naređenju političkog centra iz Beograda.
Sposobnost i beskrupuloznost velikosrpskog centra (iz Beograda) u pripremljanju i provođenju programa genocida nad nesrpskim narodima, mogla se uočiti i prilikom dva, u javnosti najpoznatija događaja : ubijanje vojnika u Paraćinskoj kasarni od strane KOS-a, 1988, godine. Tom priliko su lažno optužili vojnika Albanske nacionalnosti (slučaj Keljemendi) i sebi u javnost dali još jedan razlog za okupaciju Kosova.
Događaj ubijanja vojnika na spavanju u kasarnama tako je isceniran da je zvanični izvještaj i pisanje medija nisu mogli prikriti kontradiktornosti i nelogičnosti. Vojnici očevici događaja, znaju da masakr nije izvršio Albanac, čak su neki i vidjeli lica ubica. 1972. Godine, UDB-a iz Beograda, na čijem je čelu bio Franjo Herljević, organizira među hrvatskim emigrantima diverzantsku grupu i prebacuju je u tadašnju Jugoslaviju. Njen zadatak je bio da u Hercegovini (onom dijelu koga su pretežno naseljavali Hrvati), „isprovociraju ustanak“.
U jednom drugom sličnom događaju, diverzantska grupa je usmjerena na područije općina Prozor, Duvno , Posušje, Široki Brijeg, Imotski i Sinj. Vodstvo grupe je usmjeravano prema planu skovanom u Beogradu. Cilj velikosrpskih konstruktora je bio što duže zadržavanje „ustaške“ grupe na terenu. Odugovlačeno je s mobilisanjem TO, a usporavali su i sa uključenjem specijalnih antidiverzantskih jedinica.
Provociranje ustanka nije dalo rezultata, pa je grupa postepeno likvidirana nakon 45 dana boravka na terenu. Samo četvorica uključenih i ubačenih „terorista“ je uhvaćena i prebačena u Beograd. Jedan od njih je bio i Ludvig Pavlović, rodom iz Ljubuškog. Vratio se u rodno mjesto krajem osamdesetih godina. KOS ga likvidira u ljeto 1991. godine, pri isceniranom napadu na jedan vojni konvoj u Duvanskom polju.
U područiju psiholoških priprema Sprskog naroda u BiH, za rat i osvetu nad Bošnjacima- muslimanima, uključena je i SPC-a. Ona je iz Beograda dobila glavnokomandujuću ulogu u „istraživanjima“ jama, grobnica i održavanju masovnih crkvenih obreda prilikom vađenja i sahranjivanja kostiju žrtava „ustaško-balijskog“ pokolja, proglašavajući te jame i kosturnice za „Sprska svetišta“. Crkveni obredi, među kojima je uvršteno i štafetno nošenje moštiju cara Lazara, trebali su da označe „ vjekovna prava Srba na teritorije u BiH“.

Kao jedna od posljednih priprema za početak uspostave vlasti „velike Srbije“ na područiju BiH, po nalogu Patrijašije iz Beograda, izvršena je reorganizacija crkvene administracije. Formiran je kordon poslušnih crkvenih sluga SPC-a, u kratkom roku osnovana je Bihačka epistopija, čije su granice prvi put u posvjesti presjekle Republičke i dosegle zapadnu granicu „Pećke patrijaršije“. Crkva se tako počinje baviti crtanjem historije i poriču temeljnu prirodu BiH „jedinstva u mnoštvu“.
Bošnjacima-muslimanima se uskračuju mogučnosti da preko zasebne vjere, jezika , nacije i kulture, desegnu vezu „s onim istim središtem prema kojem su, kako se izravno u tim krivim čitanjima potvrđuje, okrenuti Hrvati i Srbi“. Rusmir Mhamutčehajić u svojoj knjizi „Kriva politika“ Sarajevo 1999.godina. Govori:
„ Uspostavljanje i razvoj hrvatske, kao katoličke i sprske, kao pravoslavne države, proističe iz pravilnog slijeda razgraničavanja evropskih zasebnosti. Tim državama biva, u skladu s tim, dodjeljeno pravo na dio opće evropske baštine, u krajnjem gledanju posve prožete krščanstvom, koje se potom preobličava u svoju sekulariziranu inačicu danas poznatu kao „liberalna demokratija“. Zato je shvatljivo zašto se u ta dva državna nacrta odlučno ističu njihova utemeljenost u odgovarajućim srednjevjekovnim državama i savremena otvorenost za usklađivanje s tokovima ujedinjene Evrope.
„ Budući da je nastanjuju Katolici i Pravoslavci, koji su vezani za političke nacrte uspostavljanja i razvoja Hrvatske i Srpske države, te da su muslimani „obračenici“, Bosna ima sa stanovišta navedenih razloga hrvatske i srpske državnosti, barem dvije manjkavosti. U njoj ne postoji mogučnost da zagovornici savremenih političkih nacrta budu i baštinici Bosanskog kraljestva; muslimania, s obzirom na njihovu vezanost za povijesni tok drugačiji od onog Evropskog nakon renesanse, ne mogu ravnopravno sudjelovati ni u ekonomskim težnjama, ni u glavnim tokovima liberalne demokratije. Oni su zato smetnja koju valja otkloniti, prvo na razini ideološkog tumačenja njihove neusklađenosti s političkim razvojem u Evropi, a potom zato što svojom prisutnošću onemogučuju razgraničenje Hrvata i Srba. Svaki pristup njihovom postojanju određuje prije svega, poricanje njihovog prava da budu ono što sami smatraju da jesu. Poricanje toga čime se oni sami smatraju uvijek prati određivanje onog što jesu unutar ideoloških nacrta hrvatske i srpske države. Njihovo opiranje tom ugonjenju u ono što jesu prema nacrtima drugih, ali što nisu prema vlastitom osjećaju, valja predstaviti kao suprostavljenost „evropskim vrijednostima“ i ustrajavanje u onome što je oprečno i krščanstvu i liberalnoj demokratiji. Taj obrazac sustavno zastupa F. Tuđman:
„Bosnjaci su njavećim dijelom oko 80% bili hrvati, ali ih je religija naknadno izdvojila iz hrvatskog korpusa, večina njih govori kao hrvatski ikavski puk, to j edakle veza između dalmatinske i slavonske Hrvatske“.
Priznanje Bosne i Hercegovine kao samostalne države protivno interesima Hrvatske je po njemu užas. BiH je,dakle, po njima hrvatska zemlja koju pošto-poto treba integrirati u Hrvatsku. Ovim se u suštini poriču najvažniji sadržaji BiH što je i izvorni cilj pokretača rata. Nestanak BiH, prema tome, najbolje je rješenje velikosrpskih zahtjeva i velikohrvatskog uzvračanja njihovim zadovoljavanjem.
„U hrvatskom je interesu da se taj problem riješi na naravan način, na način kako je bila riješena Banovina. Pri tome bi mogaao ostati dio „zemljice Bosne“, gdje bi muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon između Hrvatske i Srbije…