192

U Londonu je bolje, ali u Mostaru je ljepše

Postoji li išta ljepše od toga da ste u nečiji život unijeli sreću, a da o tome niste ni razmišljali?

Piše: Emil Karamatić

“Svi mi imamo dva života: istinski – koji snivamo u djetinjstvu.
I sanjamo i dalje, kao odrasli, kroz neku izmaglicu;
Lažni – koji živimo u zajedništvu s drugima
I koristimo u praktične svrhe,
Onaj gdje nas na kraju strpaju u neki sanduk”.

Fernando Pessoa

Kao mali, u nekom hercegovačkom selu, prašnjavih ulica dok su ostali igrali klikera, ja sam slušao radijski program i zapisivao kad je koja emisija počela, kad završava, tko su bili gosti, tko voditelj, tako po cijeli dan.

Razmišljao sam o životu, smrti, svemiru. O našem postojanju na ovom planetu. Nemoguće je, živjeti bez stotinu pitanja koja su bez odgovora.

Ali čovjekova sudbina je takva, da i onda kad zna odgovor, postavljat će pitanja i najuporniji će biti upravo tamo gdje ga nema.

Uvijek ćemo se pitati zašto su zvijezde od nas udaljene tisuće i milijune svjetlosnih godina.

I odgovor će uvijek biti isti.

Ne znam!

U svojoj dugogodišnjoj novinarskoj karijeri sam često imao želju da mijenjam svijet. U ranoj mladosti je to bila opsesija. Umišljao sam mladenačkim duhom da je upravo to moja ovozemaljska misija.

Godinama sam shvatio da je uzaludan trud mijenjati ljude i njihove navike. Da je moja misija osuđena na propast, shvatio sam to prvenstveno onda kad sam počeo mijenjati sebe.

Odustao sam i od traganja za pravdom.

To su me naučili sudski procesi. Shvatio sam da su pravo i pravda vrlo udaljeni pojmovi.

Poražavajuće je bilo, kad sam nakon godina negiranja spoznao, da se pravo, praveći od sebe nepravdu, najčešće ruga pravdi.

I što sam tu mogao.

Da se ne trudim i ne objašnjavam.

Odgovor je satkan u jednoj riječi.

Ništa.

Treptaj duše

Prije godinu dan upoznao sam mostarskog glumca Velibora Topića. Došao je u Mostar nakon duže stanke. Zapravo, hrvatski redatelj Kristijan Milić ga je angažirao na snimanju filma “Mrtve ribe plivaju na leđima”.

Od skoro pedeset umjetnika, izabrao sam baš Velibora Topića, o kojem do tada nisam znao ništa, osim da je rođeni Mostarac, s kojim bih možda najlakše mogao opravdati ime emisije “Ovo je moja zemlja” koju sam uređivao na BH radiju 1.

Zapravo, priča je trebala biti o našoj, za mnoge nesretnoj Bosni i Hercegovini. O životu u njoj. Kako taj život vidi jedan umjetnik, glumac, koji na svakom koraku u povratku u Mostar vidi svoju tegobu, roditelje koji više nisu tu.

„Ima tri života, ali emocije se uvijek vraćaju. Svi na kraju ostanemo sami. Što je to što nas može vratiti na te naše prostore, to su drugi ljudi koji nam pomažu da se vratimo iskonu. Žena je najbolji razlog.“

Priča treba biti malo naša, malo njihova.

A emisiju kad odjavim, svaki slušatelj je mora osjećati kao treptaj svoje duše.

Radijske emisije su jedine koje mogu izazvati takvu emociju. Vrhunski ton i jutarnje snimanje, kad baritoni traže dodatne čaše vode zbog neprespavanih noći.
Ali tada više nisam razmišljao da mogu promijeniti svijet, već odavno sam u fazi da mijenjam samog sebe.

Taj proces me potpuno okupirao. Osvojio do te mjere da sam, ne samo mentalne, nego i fizičke promjene, počeo uočavati i jedino vidjeti ispred ogledala.

Tada sam ustvari prvi put i saznao da Velibor Topcić jest Mostarac, ali i britanski glumac koji je angažiran u filmovima legendarnog britanskog redatelja Ridleyja Scotta.

Prošla su vremena kad su Velibora po povratku iz Londona dočekivali majka i otac.

Emocije su bile sve izraženije, a s godinama postaju kao vulkan, kojeg moraš kontrolirati da ne eksplodira.

Preživio je teške godine rata u Sarajevu. Odlazak u London nije bio gastarbajterski, planski, nego odlazak iz nevolje, iz potrebe kakvu samo rat može proizvesti. Osim skromne garderobe i putovnice, sa sobom je još ponio znanje koje je stekao na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti.

Sve emocije koje može čovjek pokazati stale su tada u emisiju “Ovo je moja zemlja”. Bio je to trenutak kad glumac ne glumi, nego je samo čovjek čija duša progovara.

Ni Velibor, ni ja nismo razmišljali o tome kakav će efekt ostaviti emisija. Radio, medij topline, na kraju je sam, sve to izbacio na površinu. Kao i obično, uvijek je netko treći taj, koji će vam otkriti ono malo duše koja je primjetna u jednoj radijskoj emisiji.

Na Velibora, svu tu toplinu, prenijela je tadašnja poznanica, poslije i djevojka, koja je emisiju naučila napamet.

Bila su to teška vremena za njega. Majka i otac su napustili ovozemaljski svijet. Nije više bilo teške majčine suze na rastanku. Uslijedila je i rastava braka. Kažu jedno zlo nikad ne dolazi samo.

Ali kakvo god da je, mora stati na trećem.

Godinu dana kasnije, na zatvaranju Mostar film festivala, kad su se novinari okupili oko britanskog glumca, predsjednika ocjenjivačkog suda filmskog festivala Velibora Topića, koji je nakon prve izgovorne riječi rekao: “Prijatelju molim te pričekaj, znaš ona emisija ‘Ovo je moja zemlja’ koju smo realizirali prije godinu dana, promijenila je moj život”.

Život, upitah?

Potvrdno je kimnuo.

Tek onda je uslijedila priča o dobitnicima nagrada za najbolje glavne i sporedne uloge.

Užurbano sam bilježio imena dobitnika.

Međutim, te večeri sam ja bio dobitnik jedne od najvećih životnih nagrada.

Neki su se zagledali. A neki su tiho rekli: “I radijske emisije mijenjaju ljudske živote”.

Razgovarali smo poslije.

Beskrajna sreća

Velibor kaže:”Moja djevojka zna emisiju napamet. Već šest mjeseci živimo zajedno. Željela je da te upozna. Jer, moraš znati, tvoja emisija je bila razlog našeg susreta. Našeg života, naše ljubavi“.

Poslije silnih kritika, napada, uvreda koje svaki novinar na ovim prostorima svakodnevno doživljava i tako očvrsne, prvi put sam se našao u jednom neprirodnom stanju.

Zanijemio sam!
Uspio sam samo izgovoriti, da, se sjećam te emisije.

I opet kaže: „Kad se na emisiju koju si snimio prije godinu dana isplačeš kao malo dijete i kad emocije poprime veličinu Veleža. I kada djevojka s kojom živiš upravo tu emisiju smatra najboljom koju je ikad čula i zna je napamet, ostaje samo osjećaj beskrajne sreće“.

No, ja sam samo šutio.

A na licu blagi osmijeh i napokon misao.

Cijeli svijet ne možemo promijeniti, i dobro je napustiti takve misli.

Ali zar postoji išta ljepše, ako ste u nečiji život, a da o tome niste ni razmišljali, donijeli sreću i toplinu, koju pored svih nagrada, slava i uspjeha – najviše tražimo.

I na kraju Velibor.

“Ako hoćete znati. U Londonu je bolje. Ali u Mostaru je ljepše.”