Najsvježije sličice o nemoralu bosanskohercegovačke političke klase

Na stotine puta bijah u prilici čuti poštapalicu – nerijetko za njom i sam posezah – da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. I tu se, ruku na srce, nema što ni dodati ni oduzeti. Jer, u demokratskim sustavima vlast je izraz volje većine. Ako ju je, pak, većina birala, učinila je to jer joj, takva kakva jeste, odgovara. Da nije tako, birala bi drugu, zar ne?

Piše: prof. dr. Slavo Kukić

Sve izrečeno, naravno, vrijedi i za zemlju u kojoj jesmo. Od početka devedesetih u vlasti su, više-manje, isti – i političke filozofije i ljudi koji im pripadaju. Izuzetak, ali samo dijelom, čine dvije godine Platforme na samom startu dvijetisućitih, te mandat Alijanse u prethodnom izbornom ciklusu. Ponavljam, ti periodi su izuzetak samo dijelom, jer bez etnonacionalista se vlast formirala nije ni tada – iako, sam Bog znade zašto, ceh odgovornosti je, i to u potpunosti, ispostavljan drugima, SDP-u prije svih.

Skoro tri desetljeća, dakle, vlasti „boraca“ za nacionalna prava – em Bošnjaka, em Srba, em Hrvata – a u istom tom vremenu, kao rezultat njihove „političke mudrosti“ i „borbe“ za njihove narode, rat, milioni ubijenih i protjeranih, uništena budućnost barem desetak generacija, pljačka kakva u dosadašnjoj povijesti nije zabilježena, kriminal i korupcija kao stil života, demografski sve praznija i sve beznadežnija zemlja. Sve, drugim riječima, što kod normalna svijeta izazvati može samo zgražanje – i okretanje leđa onima koji mu to, načinom i stilom vladanja, i priuštiše.

A što se događa ovdje, u BiH? Neka vrsta, pita li se mene, logičkoga paradoksa. Takvima se aplaudira, zbog njih pjeni, za njih glasuje – i time na najizravniji način šalje poruka kako je narod njihovim vladanjem zadovoljan. I kako vlast ne treba mijenjati – do sudnjeg dana.

Što na sve to reći? Ako je po zakonu logike, narod ove zemlje ima vlast kakvu zaslužuje. Iako ja, najiskrenije, vjerujem da je bosanskohercegovački čovjek, zaludu logika, s ovom vlašću kažnjen, da je, usprkos svemu, nije zaslužio. Ali, kome je važan moj sud? Etnokabadahijama sigurno ne. Jer evo, narod im, zaludu sve što mu učiniše, ne okreće leđa. I stoga su oni spokojni. S onim što su mu činili desetljećima, i to bez imalo brige za vlastitu budućnost, mogu i nastaviti, u ponečemu tu praksu čak i obogaćivati. Ovih dana mi, recimo, do ruku dođe nekoliko informacija koje u prilog tome zorno svjedoče.

Francuski parlament, čitam, nedavno usvoji zakon o moralnosti političkog života, kojim se tamošnjim političarima – ministrima, zastupnicima i članovima lokalnih vlasti – zabranjuje zapošljavanje članova vlastitih obitelji. Učine li to, zaposle li svoje, vjenčane ili nevjenčane supružnike, roditelje ili djecu, prijeti im kazna od 3 godine zatvora i 45 tisuća eura u kešu. U momentu, potom, kada ovaj tekst bude dostupan javnosti, Francuzi bi ovom mogli dodati još jedan, zakon o moralizaciji kojim se, barem je tako predviđeno, ukidaju dodatna sredstva koja su zastupnici do sada mogli usmjeravati u zajednice i društva po vlastitoj želji.

Novinari me, dok ovaj tekst pišem, provociraju pitanjima. Je li, zanima ih, i pod kojim okolnostima, moguće zamisliti usvajanje sličnih zakona i u BiH? Rekoh njima, a ponoviti ću i ovom zgodom – ni u najljepšem snu, barem dok ovom zemljom upravljaju oni koji su je, krijući se iza nacionalnih interesa, i opustošili. I koji je na isti način pustoše i danas. Jer, kako takve zakone očekivati od ljudi, i političkih filozofija dakako, koji dvadeset i kusur godina zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast, državnu upravu, agencije i javna poduzeća koriste za uhljebljivanja, ne samo bliže nego i dalje rodbine, prijatelja i poznanika, o partijskim aktivistima da se i ne govori. Ako još uvijek ima naivnih, onih koji u to ne vjeruju, preporučam im, pročitajte analize meritornih, napravite i vlastite i uvjerit će te se sami – stanje je i gore od ovog koje bi se temeljem izrečenoga mi suda moglo pretpostaviti.

Francuske zakone ovdje, drugim riječima, može se očekivati samo u uvjetima radikalno izmijenjenog ambijenta – u kojemu ne bi bilo političkih filozofija koje su, pozivom na obranu nacionalnih interesa, ogrezle u kriminalu i korupciji svake vrste. Dok god se, pak, pa koliko-toliko, one koprcaju, priče o političkoj i inim moralnostima samo su sanak pusti.

Ili – a u pitanju je druga informacija do koje dođoh i koja govori u kakvom smo moralnom blatu – prije koji dan mi do ruku dođe pismo Udruženja/udruge BH novinari, zapravo molba federalnoj vladi da usvoji nalaz, zaključak i preporuku ombudsmana za ljudska prava BiH u vezi s protuzakonitim postupanjima u Federalnoj novinskoj agenciji – FENA-i. Zašto, što je razlog tome? U najkraće, jer je Vlada Federacije u prosincu prošle godine, piše u pismu-molbi, imenovala novi Upravni odbor FENA-e na način suprotan zakonu – a i temeljnim etičkim postulatima dakako.

Ako, naime, molba novinara počiva na točnim informacijama, a nemam razloga u to sumnjati, u Upravni odbor su, pored četvorice vanjskih članova, imenovana i dva zaposlenika agencije. No, to je propisano zakonom i nije predmet spora. Problem je, međutim, što je jedan od dvojice zaposlenika glavni urednik FENA-e – čovjek čijeg izbora nema bez suglasnosti Upravnog odbora. I koji je zbog toga u sukobu interesa – jer, odluči li se gospodin natjecati za još jedan mandat na poziciji glavnog urednika, o suglasnosti za vlastiti izbor će vlastitim glasom odlučivati i sam. A to je, nema dvojbi, vrlo zoran primjer sukoba interesa.

No, ni to nije sve. Prema pismu Vladi, gospodin glavni urednik je u još jednom sukobu interesa – jer, kako stoji, „obavlja privatni novinski angažman kao novinar u privatnom mediju“, s kojim „FENA ima poslovni ugovor o prodaji servisa“. I za čiji interes bi, naravno, mogao koristiti i svoje članstvo u upravnom odboru agencije.

U pismu se, na koncu, navodi kako postojeći izbor nezakonitim smatra i institucija ombudsmana za ljudska prava – koja je temeljem toga uputila i preporuku federalnoj vladi da učinjenu nezakonitost otkloni. Problem je, međutim, što vlada za sve to ne haje. Zašto? Jer je, tako shvatih podtekst novinarske čitulje, aktom o osnivanju FENA-e propisano da članovima Upravnog odbora ne mogu biti samo direktor i njegov zamjenik – te da, temeljem istog, nema smetnji za izbor i glavnog urednika. A sukob interesa – i to i na poziciji glavnog urednika i na poziciji člana Upravnog odbora? A moralnost o kojoj zbore Francuzi – i zbog koje propisuju i zatvor i novčane globe? Ma, tko te za to pita – jer, rekli bi „borci“ za nacionalnu stvar, ovo nije Francuska, nego balkanska krčma, sklepana po njihovoj vlastitoj želji.

Na koncu, bio bi grijeh ne spomenuti još jedan „moralistički dragulj“ ovdašnjih političkih kabadahija – iako, daleko od toga da se njime lista „dragulja“ i iscrpljuje. Centar za istraživačko novinarstvo nedavno objavi nalaz svoje ekspertize političke moralnosti zastupnika federalnog parlamenta – koji, blago kazano, svakog normalna tjera na povraćanje. Za dvije i pol godine njih 35, koliko ih je tu mogućnost koristilo, uz četiri-pet tisuća, koliko u formi plaće za svoj nerad dobiva mjesečno, na račun smještaja, odvojenog života i prijevoza do kuće za vikend uzelo je još gotovo pa milion – svaki od njih poimenično „tričavih“ 800 markica s leđa poreskih obveznika mjesečno.

Nije, međutim, problem milion potrošenih maraka – niti tih osam stotina svakog od njih 35 pojedinačno mjesečno – jer, zastupnici koji dolaze sa strane moraju negdje i stanovati, a i vidjeti članove obitelji. Ali, jeste problem u načinu na koji se to čini, a za koji se svugdje u normalnu svijetu koristi jedan te isti termin – krađa. Zapravo, davanjem netočnih podataka, obmanama, ukraden je za dvije i pol godine nepun milion maraka poreskih obveznika i strpalo ih se u vlastite džepove. I to, zamislite, od predstavnika naroda – koji bi, valjda, morali biti i najmoralniji.

Tko su ti džeparoši? Treba li svaku, pa i ovu priliku koristiti kako bi se u njih, imenom i prezimenom prstom uprlo? Ne znam. Ali, osobno to ne želim činiti. Jer, rendgenska slika svakog – a oko sam i osobno bacio na svakog od njih pojedinačno – vrlo brzo pokaže da bukvalno niti jedan od njih nije vrijedan pažnje. U krajnjem, problem i nisu oni nego sustav vrijednosti koji takve iznjedri, stanje u kojem se ovo društvo nalazi – stanje društvenog nemorala, u politici posebice.

Gledajte, uostalom, kako do dodatnih 800 maraka ti „narodni zastupnici“ dolaze. Budući je, naime, ta suma osigurana za svakoga od njih, s tobožnjim najmodavcima se potpisuju po vrijednosti beznačajni ugovori o stanarinama kako bi veća cifra ostajala njima samima. Kako je, međutim, to moguće? Jednostavno, jer u stvarnosti najam ni ne postoji. Ili još konkretnije, on je fiktivan, u iznajmljenim stanovima stanuju sasvim drugi ljudi – nerijetko i najmodavci sami.

U društvu koje karakterizira politička moralnost i sama država bi morala poduzeti mjere da se nemoralne radnje, ako ih se već ne može u potpunosti eliminirati, svedu na najmanju moguću mjeru. U bosanskohercegovačkom, nažalost, takve mjere djeluju kao ganjanje duhova. Gdje ćeš se, zbog love koju ne daješ ti nego porezni obveznici, zamjeriti s ljudima? Tako barem ispade iz odgovora na pitanje tajniku Doma naroda bi li, onima koji imaju stan u Sarajevu, bilo uputno i zakonom onemogućiti pravo na službeni smještaj? Takva bi norma, ako ga dobro razumjeh, bila i nezgrapna i besmislena. A to, drugim riječima, znači – kradite braćo narodni zastupnici dok u državnoj kasi ima.

Ako bi se, dakle, ravnali po vrlom tajniku, to što Francuzi učiniše svojim zakonima o političkoj moralnosti je civilizacijski i na svaki drugi način za osudu. Jer, gdje ćeš kontrolirati one koje je narod izabrao. Oni su, naprosto, po automatizmu najmoralniji. Ali, i nedodirljivi – iznad zakona. I do njih samih je – volja ih živjeti sukladno moralnim kodeksima, volja ih lagati i krasti. A oni su, ako je temeljem objavljene ekspertize suditi, radije za krađu – pa dok ide, ide. Do zadnje marke iz državnog proračuna.