Poglavnik-NDH

Poglavnik Ante Pavelić

U ovom tekstu, kako to i naslov kaže, govori se o „drugoj ustaškoj emigraciji“, njenom bijegu ispred pobjedonosne Jugoslovenske armije u Austriju i dalje, te kretanju i djelovanju Ante Pavelića ustaškog poglavnika u Austriji, Italiji i Argentini generala Perona, gdje nalazi koliko – toliko sigurno utočište sve do atentata 1957.godine, kad bježi u Čile i Frankovu Španjolsku gdje i umire u njemačkoj bolnici u Madridu, 28.12.1959.godine, ne dočekavši povratak u Hrvatsku.

13988701_1458618567498017_989326934_nNaše pisanje se pomalo razlikuje od ranijih pisanja o Paveliću jer se temelji na emigranstkoj, ustaškoj, publicistici kao što su „Pavelićeva Hrvatska“, „Luburićeva Drina“,“Jelićeva Hrvatska država“, „Hrvatska Gruda“, te dokumentaciji četničke emigracije iz toga perioda do koje smo mogli doći, ali i „literarne proizvodnje“ Pavelićevih otpadnika poput Ive Bogdana,Vinka Nikolića, Mate Frkovića, Kvaternika i drugih.

Nadamo se da će naša čitalačka publika dobronamjerno prihvatit naše pisanje o Paveliću, njegovom bjekstvu i smrti,ako ni zbog čega drugog onda iz razloga što ćemo vam prezentirati dosta nepoznatih detalja o ovoj temi, nepoznatih, kako u BiH, tako i u drugim dijelovima bivše Jugoslavije.Danas, kad smo naprosto preplavjeni pisanjima o fašistima i krvnicima iz naše prošlosti, njihovoj rehabilitaciji i vaskrsnućima, učinilo nam se primjerenim ispričati ovu kratku priču i o ustaškom poglavniku Anti Paveliću o kome se, za divno čudo, i u njegovoj “Novoj Hrvatskojstisnuto ćuti.

Pavelićeve pripreme za bijeg iz Zagreba

Počelo je aktom kojim ustaška vlada donosi formalnu odluku o napuštanju Zagreba i povlačenju prema “anglo-amerikanskim” snagama 05.svibnja 1945.godine.Samo dvadeset i četiri sata ranije, po nalogu poglavnika, ljudi iz njegove vlade šalju „memorandum“ savezničkom „generalisimusu“ u Italiju, konkretno feldmaršalu Aleksandru, u kojem  sebe i NDH-ziju nastoje prikazati u što boljem svjetlu.

„Vlada hrvatske države,piše u memorandumu, želi i moli britnaskog feldmaršala da što prije uputi vojnu misiju u Hrvatsku kako bi se u potpunosti upoznali sa pravim stanjem stvari u ovoj zemlji.Ujedno molimo da pošaljete vaše oružane snage na teritorij naše države da bi ste olakšali ovo teško stanje u kojem se našla Hrvastaka država i njen hrvatski  narod…

Napominjemo, Hrvatski narod u hrvatskoj državi Vam se ovim stavlja pod moćnu zaštitu i moćnu kontrolu“.

Da komedija bude veća, ovaj „memorandum“ hrvatske vlade je  njihov ministar Vjekoslav Vrančić trebao predati britanskoj komandi, i to, ni u čemu drugom nego, u ustaškoj uniformi?

Da Pavelić ni u čemu nije bio naivan i da je o svemu razmišljao govori podatak da je svoje političke „konkurente“ , Mladena Lorkovića, Antu Vokića, Ivanka Farolfija,Tomašića i grupu domobranskih oficira upletenu u poznatu „aferu Lorković- Vokić“, dao poubijati 25.aprila 1945.godine.Par dana poslije Pavelić je naredio da se likvidira i bivši Stožernik ustaškog sveučilišta Milivoj Karamarko koji je navodno bio upleten u istu aferu.Karamarka su ustaše udavile na spavanju u Luburićevoj vojarni u Draškovićevoj ulici u Zagrebu.

Pavelić je, osim toga, tih tških dana oslobodio  ustaškog nadzora i svog starog političkog suparnika Vladka Mačeka i učinio sve da mu omogući bijeg iz Zagreba – jer je tako poglavniku odgovaralo.U međuvremenu je inicirao da Mačeka posjeti nadbiskup Alojzije Stepinac (nedavno rehabilitovan i proglašen svecem,op.a.) koji je, naravno, po želji poglavnika savjetovao Mačeka da napusti Zagreb i u njemu živ ne dočeka partizane.Naravno, i sam Maček je u ponuđenom bjekstvu na zapad vidio svoju šansu, prvo da ide „vanka“, i drugo, da tamo pokuša okupiti svoje pristaše, jer je to, u uvjetima u kojima se trenutno nalazila Hrvatska i on osobno, bila nemoguća misija.

Na sam dan povlačenja iz Zagreba(6.maja 1945.godine,op.a.) Pavelić je dao pohraniti sav svoj diplomatski arhiv u sigurne ruke, dakle, u ruke nadbiskupa Stepinca, vjerujući u njega ali i u brzi povratak u Hrvatsku uz pomoć Britanaca. Iz tih razloga ga nisu ni spaljivali, nego pohranili Stepincu na čuvanje.Pavelić je tih dana naredio i da se sve državne vrijednosti iz „Hrvatske državne banke“ isprazne iz trezora (zlato,devize,dragocjenosti, op.a.) i smjesti u sigurne kamione koje je, za tu svrhu,našao njegov odani ministar M.Puk.

Na sastanku „Ženske loze“ ,3.svibnja 1945.godine,Pavelić je održao govor u kome je, između ostalog, rekao:

„Nećemo skrenuti s puta kojim smo pošli, a to je put najviših probitaka hrvatskog naroda i hrvatske države.Za te probitke spremni smo pridonijeti svaku žrtvu.Ni jedna žrtva, bilo života, bilo krvi, ili osobe, nije žrtva, nego dužnost, kada su u pitanju probitci naroda i hrvatske države od sada pa za desetljeća unaprijed.Drugo, mogu vam reći da mi nismo gospodari događaja u svijetu… Ali smo gospodari svoje volje i svojih puteva kojima idemo, pazeći da budemo gospodari i svojih živaca i svoga strpljenja…Ja i sada čvrsto vjerujem u sudbinu hrvatskog naroda i hrvatske države, vidim je, osjećam,baš kao što vas vidim i osjećam sada…Za nas ne vrijedi život bez slobode.Veli se, da je bolje živjeti jedan dan kao lav, nego sto godina kao koza…Ponavljam, vjerujem u sudbinu naroda, u sudbinu hrvatske države, u našu dobru zvijezdu i u pomoć božiju i u konstelaciju političkih prilika u Evropi i Svijetu…I neka nam ovo što smo preživjeli u posljednje četiri slavne godine hrvatske države bude najbolji zalog i ulaganje.Vjerujem, da ćemo doživjeti, ne mi nego hrvatski narod, ne četerdest puta četiri, nego četiristo puta četiri godine sretne i dobre budućnosti hrvatske države“.

Pvelićev bijeg iz Zagrebe

Nakon što je bilo jasno da će se Zagreb predati bez borbe i da su njemačke vojne i SS-ustanove , osim pojedinih mjesnih komandanata, napustile Zagreb, ustaška vlada je 6.maja donijela odluku i navečer krenula prema Klagenfurtu u Austriji.Sav diplomatski kor je toga dana krenuo sa njom, svjedočio je poslije veleposlanik Reicha, S.Kasche rekavši da se sa malom grupom veleposlanstva uputio u Nove Dvore gdje je i sustigao Pavelića:

„Tamo je došao i general Juppe sa malom pratnjom…

Dr.Ante Pavelić je napusti Zagreb u nedjelju 6. Svibnja 1945.godine u poslijepodnevnim satima i u Nove Dvore stigao u noći sa 6. Svibnja na sedmi svibanj.Tokom ponedjeljka 7.svibnja u Nove Dvore su pristigli generali i viši časnici, članovi Glavnog Stana Poglavnika.U 18 sati i petnaest minuta poglavnikova kolona je napustila Dvore i uputila se u Rogašku Slatinu.Stigli su oko 21 sat i tu zanoćili.U utorak je oko jedanaest sati održana posljednja sjednica Glavnog Stana Poglavnika.Oko podne je poglavnikova kolona krenula preko Maribora u Wolfsberg i Klagenfurt u Koruškoj…“.

U najužoj Pavelićevoj pratnji nalazio se i Erich Lisak, ravnatelj Ravnateljstva za javni red i sigurnost, koji je, nakon poslijeratnog hapšenju, ispričao:

„Pavelić se povukao iz Zagreba sam sa svojim sinom Vladimirom 6.maja u pravcu Novih Dvora.Ja sam krenuo malo kasnie sa šoferom u malom automobilu.Sreo sam se sa poglavnikom i oko 18 sati napustili smo Nove Dvore i uputili se u pravcu Slovenije preko Krapine.Nvečer smo stigli u Rogašku Slatinu gdje je poglavnik prenoćio u jednom od kupališnih hotela.Istu noć kod poglavnika je bio primljen general Moškov koji je poglavnika izvijestio o kretanju PTS-postrojbi.Drugo jutro, 8.svibnja, održana je konferencija u prostorijama toga hotela kojoj je, osim poglavnika, prisustvovao i general Grujić,glavar poglavnikovog vojnog ureda,general Perčević i general Tomislav Sertić, a sa strane Nijemaca bili su prisutni njemački veleposlanik Kaše,njemački general Jupe i njemački vojni ataše.Konferencija je održana u povodu obavijesti, a koja je stigla njemačkom generalu, da će njemačka vojna sila kapitulirati, što za nas znači da će se Nijemci po Sloveniji predati partizanima.Obzirom na to što su naše snage pri povlačenju u Sloveniju računale i sa podrškom Nijemaca, našli smo se u vrlo teškom položaju.Tim više što je vrijeme kapitulacije bilo određeno za sledeći dan u jedan sat iza ponoći.

Poglavnik je bio vrlo zabrinut, pričao je Lisak,kako za sudbinu vojnika tako i za sudbinu civila koji su se masovno sa vojskom uputili iz zemlje.

Po njegovom iskazu nije preostajalo ništa drugo nego da se javi generalima ustaške vojske u Celju kako bi poduzeli sve što je u njihovoj moći,samo da ljudstvo stigne do Austrijske granice, odnosno do angloamerikanske zone.Poglavnik je u tu svrhu uputio nekoliko kurira u Celje a on sam je istog dana sa pratnjom napustio Rogašku Slatinu i uputio se prema Mariboru.

U blizini Maribora kolonu sa poglavnikom napadaju partizani.Nakon borbe koja je trajala oko jednog sata kolona sa poglavnikom se probila do Maribora i odmah nastavila dalje prema austrijskoj granici…U mjestu Spielfeldu poglavnik se odvojio od pratnje te krenuo jednim osobnim autom put Klagenfurta.

Svo vrijeme toga puta,  navodi Lisak, od Zaprešića pa dalje,nalazio sam se u automobilu sa poglavnikom, dakle, osim njega i njegovog sina, samo ja za volanom.

Lisak kaže da su na otvorenoj cesti prenoćili u autu, nekih dvadesetak kilometara pred Wolfsbergom, gdje su ih ujutro sustigli i drugi iz pratnje i osiguranja.Jedva su se probijali kroz njemačke automobile i Nijemce kojih je bilo kao mrava…

Kad smo stigli u Wolfsberg obavijestili su nas neki tamošnji žitelji da cesta prema Klagenfurtu nije sigurna jer je na dosta mjesta pod kontrolom drže partizani.Poglavnik nije puno razmišljao,naredio je da se okrenemo i nastavimo prema gradu Judenbergu gdje je nčuo da Amerikanci razoružavaju njemačku vojku.

Na putu prema Jedenburgu kolonu su napali  ruski avioni.Učinili su to nekoliko puta mitraljezima i bombama.Pretrpjevši gubitke u ljudima i vozilima nastavili smo opreznije sve dok nismo stigli na pola puta do Jedenburga.Poglavnik nam je tada rekao da u Jedenburgu nema više angloamerikanaca te da moramo okrenuti putem prema Salzburgu.Putovali smo uklopljeni u dugu i brojnu kolonu njemačkih vojnika.Nekoliko sati poslije opet je poglavnik zaustavio našu kolonu i saopštio nam da su ispred nas i iza nas Rusi,mnogo njih i da što prije moramili smo napustiti cestu.Tako smo i učinili.Ostavivši samovoze i sve što je bilo u njima natovareno napustili smo cestu.Prethodno smo uzeli naprtnjače koje smo svo vrijeme imali pripremljene, stavili ih na leđa i pobjegli s ceste.Uz poglavnika i njegovog sina bilo nas je još dosta.Bio je tu general Grujić, general Begić, zapovjednica ženske ustaške mladeži profesorica Bracanović,zapovjednik siguronosne službe,jedan vozač i jedan mehaničar.Ubrzo su se generali odvojili jer su bili u vojnim odorama i za razliku od nas koji smo se još na cesti presvukli u civilna,seljačka odijela,upadali su jako u oči…

Dolores Bracanović, o napuštanju Zagreba i susretu sa poglavnikom u Novim Dvorima, piše:

“Poglavnik!”, reče neko pored mene s ushićenjem…

Siđemo da ga pozdravimo.Bio je miran,ozbiljan i sabran kao i uvijek, samo je iz njegovih dubokih očiju gledala u nas beskrajna tuga.Pružio mi je ruku i rekao:”Još ćemo se vidjeti”.

Osjetila sam tek sada da idemo iz Hrvatske.Kolona je krenula.Mnoštvo naroda, bujica.Sve je isprepleteno:samovozi,pješaci,seljačka kola i dvokolice.Idu starci i djeca,žene i muškarci.Idu seljaci i radnici,djeca i intelektualci.Ide jedna vojska,ide jedan narod u progonstvo!Ide zato što je poslije osam stoljeća obnovio svoju državu,što ju je gradio i branio od neprijatelja.Ide u progonstvo jedan narod koji je svojom krvlju obilježio na zemljopisnoj mapi granice hrvatske države…

8.svibanj,

Krećemo prema Mariboru.Pred odlazaka još vidim poglavnika kako u odori s crnim plaštem stoji na stubištu bolnice u Rogaškoj Slatini i promatra pokret.Pet kilometara  pred Mariborom partizani pokušavaju pobiti našu kolonu.Nastaje puškaranje.Nakon sata vremena nastavljamo put…

U Spielfeldu oko pet popodne sazivlje nas poglavnik i kaže nam da će Nijemci te noći kapitulirati pred Rusima i glavni zadatak nam je što prije ostaviti iza sebe rusko područje.Daje nam nalog da se preobučemo u građanska odijela…

 

NASTAVAK broj 2.

Profesorica Bracanović, uglavnom, Poglavnika opisuje patetično i sa strahopoštovanjem i divljenjem što ni malo ne umanjuje značaj opisa poglavnikovog „putešestvija“ od Zagreba preko Slovenije i Austrije, gdje se njih dvoje privremeno i rastaju.

8.svibanj 1945.godine,Bracanovićka zapisuje: „Krenećemo prema Mariboru.Pred polazak još vidim Poglavnika, kako u odori s crnim plaštom stoji…Daje nam nalog da se probučemo u građanska odijela…Ove se noći, čini mi se, neće spavati…Tamo u mraku, ko zna koliko, nalazi se Klagenfurt.

9.svbanj:Stiže vijest da su u Klagenfurt ušli partizani.Poglavnik odlučuje da promijenimo pravac prema Judenburgu.U Zeltbergu nas inenađuju Ruski avioni i po nama osipaju mitraljesku paljbu…Padaju i bombe po našoj koloni,vidim, kma mrtvih i ranjenih.Sve je u vatri i dimu…Kad sam podigla glavu vidim da je stradalo mnogo austrijskog življa koje se nalazilo na ulici i posmatralo naše povlačenje…Tako su postupali Rusi iako je bila najavljena kapitulacija…Od ovoga trena računamo na njihovo iznenadno bombardiranje pa na svaki zvuk aviona zaliježemo pored ceste što prije nismo činili iz razloga da nas zapadni saveznici nisu bombardirali.

Noć je uveliko pala a mi zaklonjeni ispod nekog zida čekamo da se razdani.Najednom general Begić daje naglo nalog za pokret.Trčimo prema nekoj bolnici prepunoj ranjenih i mrtvih…

  1. svibanj:Pet je sati izjutra a mi ulazimo u Judenburg gdje se namjeravamo, kako nam je to i Poglavnik prethodno kazao, predati Amerikancima.Najdnom čujemo nalog za pokret.Pitam generala Begića šta se dešava a on ljutito reče da se Amerikanci povlače i umjesto njih u jedenburg ulaze Rusi.Još je mračno i u mraku jedva da koga raspoznajem…Kolona se malo poslije polako kreće,leluje, tumara…Na putu smo prema Triebenu.Gubimo put ali ga ubrzo opet nalazimo.Najednom komešanje.Ispred sebe vidim Ruske Kozake kako na konjima jure uokolo.Čini mi se da smo u klopci, tražim pogled Poglavnika…

Pet minuta smo stajali kao skamenjeni a onda Poglavnik naredi da se „uhvatimo“ šume.Jedan dio nas sa naprtnjačama na leđima slijedimo u stopu Poglavnika.

Žurimo.Primjećujem da se šuma polako uspinje a nas je previše na okupu.Poglavnik nas dijeli na dvije grupe.Jednom rukovodi on a drugom general Begić.Dogovor je kad se uspenjemo na vrh da se ponovo spojimo.Na vrhu se opet razdvajamo.Uz Poglavnika ostaje njegov sin i nas četvero…

U nekoj dolini odmaramo i osluškujemo kako kroz noć odjekuju pucnji.Odlučujemo se pritajiti pod vedrim nebom,držeći se stabala,da se zaklonimo i ne okliznemo…Hladno je a mi nemamo čime da se pokrijemo…“.

O Poglavnikovom putovanju od Zagreba do Austrije govorili su mnogi, što „službeno“, što „neslužbeno“.Vinko Nikolić je bilježio iskaze visokih funkcionera NDH u britanskim logorima za ratne zarobljenike u južnoj Italiji i uglavno se skoro svaka priča slaže sa pričom profesorice Bracanović…

Potraga za lovačkim dvorcem grofa Nostitza

 Vladimir Kren, komandant avijacije NDH, kad je stigao u britanski logor na jugu Italije,priča:

„Ispred Maribora kod Slivnice,doživjeli smo prvi partizanski napad.Razvila se obostrana pucnjava te je na obje strane bilo mrtvih.Kad se stišalo krenuli smo naprijed i stigli u Leibnitz.Bilo je oko tri sata poslijepodne…Poglavnik je okupio sve više časnike a mene je pozvao bliže sebi.Tu blizu je bio i Lisak.

Vidio sam po Poglavnikovu držanju da ni on ne zna što bi, ni kamo bi krenuo.Okrenuo se prema meni i upitao:“Što misliš ti, Kren, kuda da krenemo“?

Vidio sam tada da je naše stanje, bukvalno,teško, radilo se o spašavanju živih glava.Gledajući Poglavnika u oči shvatio sam i da su sve naše predpostavke propale.

Ako nije određen cilj, obratio sam se Poglavniku, najbolje je što prije u Klagenfurt.Tamo je general Rubčić i,ukoliko se želi, može se odletjeti u Švicarsku ili na Baleare.

Poglavnik se naglo zamisli nad onim što sam rekao.

„Ponovi mi to“, reče i uhvati me rukom za rame.

Ja sam ponovio.On se opet zamislio.Malo poslije sam se vratio kod svojih a Poglavnik je ostao savjetujući se sa Sertićem,Begićem,Pečnikarom,Lisakom,Blažekovićem,sa svojim sinom,profesoricom i drugim…

Nešto iza toga smo se obreli u jednoj gostionici.Poglavnik se presvlačio u jednoj pokrajnjoj sobi u građansko odijelo.Presvlačili su se i drugi koji su ga imali…

Poslije nas je Poglavnik okupio na jednom trgu ispred gostionice i rekao:

„Gospodo!Mi se sada nalazimo izvan granica naše države.A pošto je Njemačka kapitulirala i vojska generala Lohra se predala partizanima,mi se, za razliku od njih, partizanima nikada nećemo predati, nego se presvucite u građanska odijela i sklonite se, gdje je kome najzgodnije.Najbolje je da se predate Englezima ili Amerikancima, a  nikako Rusima i partizanima“.

Među časnicima je nastalo opće i užasno zaprepaštenje.Većina su ostali nijemi,neki su psovali, neki gunđali kako od Poglavnikovog sastanka sa „američkim i britanskim kurirom“ nema ništa,

Kad smo malo poslije došli sebi i pogledali se u oči,našeg Poglavnika više nije bilo tu.Otišao je iznenada i niskim se nije pozdravio…“.

General Ante Moškov, Zapovjednik Poglavnikovog tjelesnog Zbora, u svom iskazu, između ostalog, kaže:

„…Na putu prema Waldu koji ide preko Wolfsberga naišao sam na jednu kolonu Hrvata u kojoj je bilo mnogo civila i nešto manje vojnika…Kolonu je vodio general Rolf…

Priključio sam mu se i jedva smo se probili do pred sam Wolfsberg.Oni su tu ostali a ja sam produžio dalje.U gradu smo dobili prve vijesti da Rusi napreduju iz pravca Graca i dalje prema zapadu.Dakle, vijesti da će Rusi biti samo do Graca nisz bile točne.Žalosno su mi izgledale velike kolone Nijemaca koji su bili u bjekstvu prema Judenburgu…

Išao sam automobilom.Napredovalo se vrlo sporo radi zatrpanosti ceste te je gdjekad trebalo i dva sata da se pređe jedan kilometar.Usporila nas je  vatra i pucnjava u jednom magacinu municije pa smo tu morali ostati cijelu noć.

Ujutro, nakon otvaranja puta,smo išli malo brže.Oko podne smo se zaustavili kod jednog mosta koga su Rusi malo prije srušili…Čekajući i razmišljajući šta dalje primijetih jedna kola koja su pripadala našoj obavještajnoj službi.Bojnik Hotka i jedan mlad musliman iz Gacka su bili u njima.Malo poslije su Hotka i mladić prišli meni i saopćili mi da već neko vrijeme lutaju i ne mogu se probiti naprijed.Pitao sam Hotku gdje je Poglavnik a on mi je  smiješeći se pokazao rukom na jednu ledinu odakle je upravo dolazio Pavelić.Okrenuo sam se i doista vidio Poglavnika okruženog sa pratnjom od oko 60-setak ljudi iz stražarske pukovnije kako sav oznojen trči uz cestu preko livade.Odmah iza njega su bili Lisak  i Kirin.

Naprosto je protrčao pored mene govoreći:“Rusi,Rusi“!

Čitavo to držanje Pavelića,njegovo plašljivo bježanje i ostalo je na mene ostavilo jako mučan utisak…

U momentu napuštanja automobila, odnosno kad smo već skrenuli u šumu, sjećam se da sam vidio generala Vilka Begića, generala Grujića i dr.Niedžielskoga…I gospođa Dolores Bracanović je bila sa njima,Poglavnikov sin Velimir,Viktor Rebernšak i još izvjestan broj časnika…

Nakon jednog sata pješačenja zastali smo i odvojili se.Uz Poglavnika je ostala gospođa Bracanaović,sin Velimir,ja,Lisak,Rebernšak…

Tako smo nas šest krenuli šumom preko brda u pravcu Taurenskih Alpi prema Liezenu s namjerom da što prije pređemo rijeku Enns, koja je bila određena kao granica između amerikanske i ruske zone,kako nam je Poglavnik rekao…

Odakle je to znao?Ne znam.Možda mu je to neko govorio uz put jer je često razgovarao sa ljudima koje je sretao.Primijetio sam,osim što se stalno osvrtao, i da se dobro snalazi po ovim nedođijama,kao da je i ranije ovuda hodao…

Rijeku Enns smo prešli u posljednji čas.Prije toga smo šćućureni čekali Poglavnikov znak rukom.Kad smo stigčli na most, preko rijeke s druge strane mosta upravo je stigla amerikanska straža koja je legitimisala samo Poglavnika i pustila nas.

Prešavši rijeku našli smo se u amerikanskoj zoni i tako krenuli mnogo sigurnije prema Radstatu,preko Bad-Halla, kamo smo stigli nakon 14 dana pješačenja…

Jednog dana,moguće da je bio 16.svibanj,iza podne stigli smo na jedno križanje i sjeli kraj ceste da se malo odmorimo.U taj čas su naišle dvije žene,poglavnik se digao,pristupio k njima i nešto razgovarao.Kad se vratio, rekao nam je da je pitao žene da li u blizini ima hrvatskih izbjeglica, i da su mu kazale da se,od prilike,dva kilometra natrag, nalazi jedna lovačka kuća,dvorac, u kojoj živi jedna bolja hrvatska obitelj.Onda je Poglavnik poslao sina Velimira i Lisaka da izvide ko  živi u tome lovačkom dvorcu.

Nakon pola sata vratio se Lisak i kazao Poglavniku da mu se tamo nalazi obitelj,gospođa Pavelić sa kćerkama, Višnjom i Mirjanom, te supruga ministra dr.Balena sa malim nećakom.Potom smo se svi uputili prema lovačkom dvorcu imena Leingreith koji je bio vlasništvo grofa Nostitza…

cerka-ante-pavelica-nedavno-je-preminula-a-evo-sta-je-govorila-o-srbima-1779427-

Ante Pavelić,bjekstvo i smrt:TREĆI DIO

Dolores Bracanović je bila jedini ženski član Pavelićeve odbjegle grupe pa bi za naše čitaoce bilo najbolje da iz njenih zabilješki vidimo kako se i gdje završilo Pavelićevo bjekstvo Iz Hrvatske…

11.svibanj

„Rano ujutro krećemo, još prije zore“, zapisuje Dolores.

„Uvijek kroz šume i brda.Nemamo hrane, jedna kutija od kile šećera u kockama, je sva naša zaliha.Bratski je dijelimo.Svako par sati jedna kocka po osobi.Čitav dan pješačimo.Spušta se noć.Iscrpljeni odlučujemo približiti se selu.U jednoj seljačkoj šupi,provodimo noć na golom podu tresući se od studeni.

12.svibanj

Ujutro smo od seljaka dobili mlijeka i jednu kokoš, koju smo zaklanu uzeli sa sobom,jer nismo imali vremena prirediti je.Idemo dalje.Vrhunac za vrhuncom se niže.Prođemo jedan i mislimo,da će mo odahnuti a ono drugi uskrsnu pred nama,još viši i strmiji.Oko nas snijeg.Umorni smo i gladni,gutamo snijeg, da ugasimo strašnu žeđ,koja nas muči.To smo predvečerje,napokon,prešli Taurske Alpe!Na vrhu smo se odmorili deset minuta,a onda smo se žurno počeli spuštati.Padali smo,sklizali se opet se dizali i kotrljali,ali noć nas nije smjela tu zateći!Konačno smo stigli do prve seljačke kuće!

Pohlepno gledamo kokoš i krumpir,koji smo dobili.To će biti gostba!

Kao jedinoj ženi u grupi zapala me dužnost da to skuham.Kuharsko umijeće nije nikada bila moja jaka strana.Poglavnik, kao da to zna pa će mi, smiješeći se: „A znaš li ti to profesorice“?I drugi se nasmiju.Moj odgovor i držanje nili su nesigurni.Poglavnik mi priskoči u pomoć.

Uživajući u toplini kuhinje i prvim mirisima kokošije juhe čekali smo strpljivo čas,kada ćemo,poslije pet dana,pojesti nešto toplo.Okrepljeni,prospavali smo ugodno tu prvu noć,na snijegu u štaglju.

13.svibanj

U Donnersbachu susrećemo drugu grupu Hrvata,pa slijedimo skupa dalje.Žurimo se cestom od Irdinga.Kažu nam,da će na ovoj strani mosta rijeke Ennse Rusi sada preuzeti stražu.Ako se to dogodi nećemo moći preći u američku zonu.Svi smo umorni i iscrpljeni,te ne možemo dalje.Poglavnik nas bodri,da ustrajemo.Na drugoj strani rijeke Ennse ćemo se odmoriti!Skupljamo zadnje snage,pješačimo bez odmora.Napokon ugledamo most i Amerikance kako dolaze Rusima.Taj smo moment iskoristili da pređemo most.Najrađe bi se bacili na travu pord ceste da se odmorimo,ali moramo dalje, još dalje,samo dalje demarkacione linije.Napokon se zaustavimo u Klankau i tu prespavmo.

14.svibanj

Nastavlja se pješaćenje.Noge su nam umorne i izranjavane,pune mjehurića.Čim dođemo do kakvog potoka uranjamo ih u vodu da ublažimo bol.Pijemo viodu na svkom izvoru.Voda osvježuje i daje snage daljnji put.

Neka žena na cesti stala pred svoju kuću uz veliki kotao i besplatno dijeli svim prolaznicima toplu kavu.Neka joj bog plati.Taj smo dan susreli i Mađare,kako se u dugom nizu seljačkih kola voze.U Bad Aussee nađemo prvo pravo konačište na krevetima.Tu se napokon malo operemo i uredimo.Ali hrane nije bilo.

15.svibanj

U napasti smo da krenemo željeznicom dalje,jer smo iscrpljeni dugim pješačenjem ali doznajemo da je kontrola na željeznici.Ne preostajeo je  nego šumom na Obertraum.Susrećemo opet jednu grupu Hrvata,koja nas prepoznaje i daje nam jesti.U Hallstattu bi htjeli prespavati u jednoj gostioni,ali potrebno je ispuniti prijavnice.Prenoćili smo kod nekih ljudi,koji su nam čak dali i jesti konjskog gulaša,ali se neka njihova stara tetka bojala,da nas primi na spavanje,pa je neprestano htjela ići prijaviti policiji.

16.svibnja

Morali smo zato još prije zore proslijediti put koji nas je vodio uz jezero .Poslije toliko vremena osjetih opet ljepotu prirode i pozdravim je kao jedinu našu vjernu saveznicu.

Hoćemo prema Pass Geschutt-u,ali Amerikanci stoje na raskršću i upućuju sve u logor Bad Ischl.Stali smo i razmišljali što ćemo.Nije bilo drugog izlaza,jer su se uz cestu odmah strmovito dizale hridine i nemoguće je bilo zaobići taj prolaz.Opet nam je bog pomagao.Straža je na čas ostavila svoj položaj i ušla u kućicu,koja je tamo stajala,a dotle smo mi brzo prošli.U Russbachu smo u jednoj seljačkoj kući skuhali gulaš od krumpira,što su nam ga seljaci dali.

17.svibanj

Ponovno smo prošli jednu američku stražu,koja je sve legitimirala osim Poglavnika i mene,jer smo mi bili zadnji u grupi.Pada kiša.Sklonili smo se u šumu k nekim radnicima.

18.svibanj

Približavamo se cilju,još nekoliko brda pa ćemo stići.Pješačimo bez odmora.Kiša sipi.

Leingreith!

Konačno smo stigli.Tu je Poglavnikova obitelj…Ostajemo tu svi na okupu očekujući daljnji razvoj događaja…Dolaze general Moškov i bojnik Šarić po upute.Poglavnik po Moškovu šalje dr.Mačeku poruku da poradi za hrvatsku stvar.Za par dana se Poglavnik prijavio američkim vlastima…

Šta se dešava sa NDH-zijskom vladom, ministrima i doglavnicima?

Jo zadnjeg dana,6.svibnja 1945.,Pavelićeva vlada je održala sjednicu.“Nakon ove sjednice-kaže dr.Mate Frković u svojim „mršavim uspomenama bivšeg ministra unutrašnjih poslova-svi smo se raspršili svojim kućama.Spremili smo svoju prtljagu za put, i krenuli prema Zapadu,izbjegavajući svaki dodir s partizanima,koji su se borili za vrijeme rata protiv naše hrvatske vojske.Uz nas i pokraj nas prolazile su velike mase hrvatskog naroda i onda krenule prema Sloveniji.U istom smjeru kretala je i naša hrvatska vojska pod vodstvom Vrhovnog zapovjednika.Mi smo nastojali izbjegavati sukobe s partizanima,ali ako je slučajno došlo do sudara,hrvatske vojne snage nemilosrdno su ih raspršile.To se je češće događalo na

Od devetnaest aktivnih Pavelićevih ministara, šesnestorica su se u povlačila skupno,napustivši zagreb poslije podne u nedjelju 6. Svibnja 1945. – registrirao je u svom prilogu o Pavelićevoj vladi Jere Jareb.Trojica se nisu nalazila u toj skupini: Vjekoslav Vrančić,admiral Nikola Steinfel i Savo Besarović.

Vrančić se nalazio na putu u misiji „s bijelom zastavom preko Alpa“ noseći memorandum Pavelićeve vlade feldmaršalu Alexanderu; admiral Steinfel kao ministar oružanih snaga povlačio se s Poglavnikovim Glavnim Stanom;Besarović,jedini „žalosni“ Srbin u Pavelićevoj vladi,nije se uopće htio povlačiti.

„Šesnaest ministara,koji su napustili Zagreb poslijepodne 6.svibnja-navodi Jareb u svojoj kraćoj ali preciznoj studiji-proveli su noć od 6. na 7. Svibnja,tj. Od nedjelje na ponedjeljak,u Rogaškoj Slatini.Stigli su u Klagenfurt(Celovec) glavni grad Koruške,u ponedeljak 7.svibnja oko podne.Tu se je vlada podijelila u tri grupe.Doktor Edo Bulat napustio je vladu i dalje se povlačio prema Zapadu u skupini dr.Vladka Mačeka.

Od ostalih petnaest ministara,njih šest ostalo je u Klagenfurtu i njegovom predgrađu Krumpendorfu.To su bili:

Alajbegović,Hefer,Kuveždić,Mehičić,Sušić i Toth.

Devet ostalih ministara napustilo je Klagenfurt istog popodneva i uputilo se u hotel na Turracher Hohe,gdje su stigli još iste večeri.

To su bili:Mandić,Artuković,Balen,Canki,Dumandžić,Frković,Kulenović,Makanec i Tortić.

U srijedu 9.svibnja četvorica ministara (Artuković,Balen,Dumandžić i Tortić) napustili su hotel i pridružili se poslijepodne istog dana šestorici ministara u Klagenfurtu i Krumpendorfu,a pet na Turracher Hohe.

Uglavnom, da ne detaljišemo,ali i radi zanimljivosti  feljtona, navodimo da je Jugoslovenska štampa u drugoj polovici lipnja 1945.godine saopćila:

„U ruke naših vlasti pali su najzad i glavni ustaški zlikovci, članovi takozvane državne vlade NDH,Pavelićevi doglavnici i visoki funkcioneri ustaške države…

Vojni sud Druge armije održao je 6.lipnja 1945.godine raspravu protiv optuženih – dr.Mile Budaka i ostalih, zbog veleizdaje i ratnih zločina…1.dr.Mile Budak,ustaški doglavnik,OBJEŠEN.2.Jozo Rukavaina,ustaški pukovnik,OBJEŠEN.3.dr.Nikola Mandić, predsjednik vlade,STRIJELJAN.4.Ministri:Makanec,Steinfol,Canki,Strijeljani.5.Ademaga Mešić,doglavnik,DOŽIVOTNI ZATVOR.

 

Zanimljivo je, da je prije povlačenja iz Zagreba, Poglavnik, putem svojih „emisara“,  savjetovao da se obilaze sve vojničke postrojbe, da se sokole za „daljnju borbu za nezavisnost Hrvatske,za odbranu slobode…“.

„Naša se borba za nezavisnost, za obranu naše narodne slobode približuje svojoj kritičnoj odluci,uspinje se s svome vrhuncu.To povlačenje, o kojem saznajete iz naših službenih obavijesti,samo je okupljanje snaga,zbijanje redova za zadnji udarac.Ovo nije naša slabost.Mi ne uzmičemo pred jačim neprijateljem niti pod pritiskom njegove nadmoći,nego, prije dodira s njim,želimo stvoriti uski,ali jaki i gusti obruč,da spasimo jezgru.Iz jezgre ćemo onda,poslije krize,započeti novu borbu za vraćanje izgubljena područja“.

„…Ovim povlačenjem ulazimo u svoju ZVONIMIROVU LINIJU, koju izgrađujemo već pet šest mjeseci.Kad sve naše snage stignu u visinu ove linije,prestaće naše povlačenje,i tu ćemo pružiti ogorčeni otpor.Vjerujem u snagu naše vojske…Dosta smo dobro opremljeni,moral je izvrstan a neprijatelj slab…“.

Ono što je sigurno je da Pavelić nije računao na tako brzu kapitulaciju Nijemaca…

„U tome slučaju, ja to ne očekujem,važno je jedno i to recite hrvatskim vojnicima, da vojska,ako se bude morala povlačiti zajedno sa svima nama, da se povlači kao cjelina.Posebno je važno,da ne baca oružje, jer bez njega nismo ništa.Prestali bi smo biti snaga i bili izloženi svačijem nasrtaju.Dakle,oružje nikako ne bacati.Vaš Poglavnik će do zadnjega ostati sa vojskom i narodom.Glavno je da smo na okupu, ma gdje, pa makari u inozemstvu…

Blajburg…

Bježeći ispred Titove jugoslovenske armije u susret angloameričkoj vojsci od koje su očekivali da im da zaštitu,Pavelić i njegova vlada su za sobom  poveli oko 200.000 hrvatskih vojnika i oko 500.000 hrvatskog naroda, staraca,invalida,žena,djece…

“Predstavljalo je to u povijesti svijeta neviđen i jedinstven plebiscit,kojim većina hrvatskog naroda odbija jugoslovensku državnu tvorevinu uobće, a Titovu boljševičku vladavinu napose…“, pričao je u svojim šturim memoarima Pavelićev general koji je do zadnjeg vjerovao da će Englezi,ako ništa drugo, zaštititi hrvatske civile koji su 6. Svibnja krenuli prema Austriji.

„Znajući da ovu osudu Jugoslavije mora sav demokratski svijet primiti najozbiljnije i iz nje izvući potrebne konsekvence o konačnom likvidiranju te državne tvorevine“, pisalo je u memorandumu Pavelićeve vlade koje je tih sudbonosnih dana kružilo od Vatikana do komandanata anglosaksonske vojske koja se nalazila u Italiji,Austriji i djelimično Sloveniji.

„Do zadnjeg sam vjerovao da će najstrahovitiji zločin, napadajući beskrajnu i slabo branjenu kolonu Hrvata, biti izbjegnut jer nisu tražili ništa drugo do da im se omogući prelaz slovensko-austrijske granice..“, piše on i dodaje:

 „Svi su znali da se ovdje ne radi o vojsci koja bi tobože željela produžiti rat,što bi opravdalo partizanske napade,već da se radi o stotinama tisuća Hrvata koji su se,bježeći ispred Titove razularene bande,partizana,uputili dobrovoljno u emigraciju,što im po međunarodnim zakonima i običajima kulturnoga demokratskog svijeta,nitko ne smije spriječiti…Doduže, naša vojska u početku zadržala oružje da bi naš narod donekle obranili od nečovječnog postupanja partizana i omugućili hrvastkom narodu da dođe do angloameričkih jedinica…

„Mi apeliramo na savezničku vojsku,englesku i američku,da što je brže moguće spriječi nečovječno krvoproliće…Ne uslijedi li to vrlo brzo i vrlo efikasno,ova divna i jedinstvena manifestacija hrvatske narodne volje pretvoriće se u našu najtežu narodnu tragediju koja će svojim užasnim posljedicma zasjeniti sve grozote užasnog rata koji se netom svršio…

Istu sudbinu sa hrvatskim narodom dijeli oko 15.000 vojnika i oko 20.000 civila izbjeglica iz Crne Gore…“, piše u memorandumu kojeg su u Pavelićevo ime potpisali general Ivo Herenčić i Dušan Krivokapić „opunomoćeni ministar Crne Gore“.

Naime,10,11,12,13 i 14.maja 1945.godine Pavelićeva vojska opterećena hiljadama hrvatskih izbjeglici vodi žestoke borbe sa Titovim partizanima koji su bili isključivi u zahtjevima za potpunom predajom i razoružavanjem…Ginulo se na sve strane između Blejburga do Sinče te na putevima u krugu od najmanje desetak-petnaest kilometara…

Tek 14.o5., u prvi mrak,čelo Pavelićeve vojske je doprlo do položaje neke engleske jedinice.Pavelićev general Herenčić izvještava:

„Čim su nam iz prethodnice javili da su došli do prvih engleskih jedinica,poslao sam tumača Maceljskog.On se vrlo brzo vratio u engleskom džipu da naše pregovarače povede Englezima…Gregorić i ja smo bili odmah primljeni od strane engleskog majora.Prijem je bio vrlo lijep,srdačan…Rekli smo im da smo došli predati vojsku i narod staviti pod njihovu zaštitu…

Mrak se je bio već potpuno spustio kad smo se vraćali natrag.Čitava dolina i okolni obronci su bili puni naroda koji su tu noć zapalili na tisuće vatri-ognjeva.Svijetlile su u mraku kao čarobni žižići nekog grada iz bajke…Zaključim u sebi da se glavnina hrvatskog naroda i vojske napokon slegla na spasonosno polje pred Blejburgom

„…Ujutro dolaze kola.U njima je naš časnik za vezu Maceljski…Ozbiljan  je i lošeg raspoloženja…Šapnu mi da se držanje Engleza od sinoć promijenilo i da to ne sluti na dobro…Dok razmišljam šta dalje pred nas  ispadoše dva vojnika na smrt preplašena,kažu:Gospodine generale,napadaju nas partizani!

Šta učiniti?Kako pucati u paratizane kad nam je podvučeno debelo da su oni engleski saveznici?Odjednom, nad našim glavama zazuje zrakoplovi.Dok smo podigli glave već su prohujali.Mnogi iz doline viču i domahuju im misleći da su oni poslani da vide naše muke.Tek kasnije smo saznali da su avione poslali Englezi na zahtjev Titovih partizana,radi zastrašivanja i moralnog pritiska…

„Primaklo se podne.Javljaju da je vrijeme polaska na konačne pregovore sa visokim engleskim časnicima…Herenčić,Servatsy i ja,prati nas mali motorizirani odred za osiguranje…Nakon pola sata,pred nekom kućom nas dočeka naš časnik za vezu…Malo iza toga smo odvedeni na kat…U predsoblju nađemo američkog časnika hrvatskog porijekla.Obradujem se ali se ubrzo razočaram jer čovjek sa nama nije htio progovoriti ni jednu riječ…

Soba je duguljasata.Na njenom prostranom kraju je prozor.Dio do vrata je u polutami.Tamo stoji nekoliko engleskih viših časnika…

General Herenčić, nakon što mu rukom dadoše znaka da govori, kaže:

„Dolazimo po nalogu Poglavnika NDH i hrvatske državne vlade kako bi vam se predali i stavili pod vašu zaštitu…

Englez je malo poslije uzvratio brzo i suho,da nas engleska vojska ne može primiti…

Sva naša ubjeđivanja da se sa nama nalaze na desetine tisuća hrvatskih civila koji bježe ispred partizanskih bandi su bila bezuspješna…Vidim da je vrag odnio šalu,uzimam naglo riječ:

„Bijeg pola miliona Hrvata iz Hrvatske posljedica je bezbrojnih partizanskih zločina,vršenih po svim hrvatskim krajevima tokom cijelog rata,makar gospoda Englezi ne čuli za bjih…Od seobe naroda do danas nije bilo slučaja da bi jedan narod bježao iz svoje zemlje, kao što danas bježi hrvatski…pred boljševizmom…

Prekidoše me.Engleski general reče da nema više vremena i da je daljnja diskusija suvišna…

Uzvraćam ljuto znajući da je to posljednja prilika:

„Nema sumnje gospodine generale,kažem, da će prije ili poslije izbiti sveopći sukob između kulturnog svijeta i boljševizma,iza kojeg će preživjeti samo jedan.Ili kulturni svijet ili biljševizam…

I ove riječi su ostale bez uzvrata.

„Najradije bi se sada ustrijelio“, dobaci general Herenčić.Niko mu ne odgovori.Ja razmišljam.Teško da teže ne može biti.Sve postaje jasno,stotine tisuća glava je u pitanju…Prekide me ulazak dvojice partizana u prostoriju gdje smo upravo sjedili…Da li smo već sada zarobljeni ili…?

Pribrao sam se kad začuh glas.

„Najprije, gospodo, da se upoznamo“, reče jedan od njih i pogledavši Herenčića upita:

„Tko ste vi?

Pitanje je bilo drsko i bezobrazno.

„Ja sam General Herrenčić, a Vi? odbrusi mu istim tonom naš general.

„Ja sam Basta“, odgovori on kratko.

„Basta“, kažete.

„Basta, Milan Basta, Srbin iz Like“, dodade mršaviji partizan, nakon čega se Herenčić malo uozbilji.

„Gospodo, obrati nam se Basta.

„Vi se nalazite opkoljeni od strane partizanskih divizija…Ja zapovijedam jednom divizijom i uz to sam još i politički komesar…Vaša se kolona,mislim dobar dio nje, pred Dravogradom  juče već predala…Morate se i vi bezuslovno predati…Za jedan sat,ništa manje i ništa više…Čim se vratite morate izvjesiti bijele zastave.Žene i djeca idu natrag kući a vojnici u zarobljeništvo…Oficiri uz našu pratnju se vraćaju u Maribor…“.

Katastrofa,pomislih u sebi.Kako je Basta uzeo riječ tako je zadržao do kraja…General Herenčić me gleda zabezeknuto i ja gledam njega.Shvatili smo bez riječi da nam treba po svaku cijenu kupiti vrijeme…

„Mi ne pristajemo na nikakvo produženje roka“, upozori nas Basta.

Englezi nam malo izlaze u susret i predlažu dva sata za bezuslovnu predaju što opet ne znači ništa…

Hrvatsko mnoštvo, narod i vojska, gladno i umorno sleglo se ispred Blajburga tražeći od Engleza zaštotu od pokolja…Uzalud…Sva vrata su nam bila zabravljena.Imamo rok od jednog sata da se predamo partizanima.Blijedi smo,prilazimo kolima…

„Englezi nas izručuju partizanima.Ja se kao ustaški časnik neću predati,idem u šumu“, reče ljutito Herebčić.General Boban nadovezuje:

„Ni ja se predati neću“.

Nakon pola sata od razgovora vidim  da neki ustaški časnici već zamiču u šumu a neki stoje neodlučno.General Tomašević predlaže da se opet ide Englezima…

Nastaviće se…

13988701_1458618567498017_989326934_n