Profesor književnosti sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu, jedan od rijetkih objektivnih i slobodnih mislilaca i političkih analitičara bh. političke scene, poznat po svojim real-političkim stajalištima i analizama, prof. dr. Enver Kazaz ekskluzivno govori za portal narod.ba. 

G-dine Kazaz, krenut ćemo odmah od onoga što građane u ovom trenutku najviše zanima, a uzimajući u obzir činjenicu da ste Vi u javnosti prepoznatljiv po Vašim objektivnim kritičkim osvrtima kada je politička sitaucija u pitanju, kakav je Vaš stav po pitanju spora oko Pelješkog mosta? Da li se ovdje radi o izbornoj propagandi SDA stranke ili zaista postoji realan problem da će BiH bit oštećena ukoliko Hrvatska nastavi sa izgradnjom mosta?

Nisam baš siguran da propagandna priča o Pelješkom mostu najviše zanima građane BiH. Ta priča traje nekoliko godina i nisam primijetio da su se građani baš nešto zabrinuli oko dva-tri školja u Neumskom zaljevu, niti oko pitanja pristupa otvorenom moru. Jasno je da Izetbegović u ovom trenutku jaše na toj priči kako bi popravio sve greške svoje politike, od onog otvorenog laganja vlastitom narodu u povodu revizije presude protiv Srbije pred Međunarodnim sudom u Hagu, preko obećanja o stotinu hiljada zaposlenih (Danas u SDA, da bi prikrili tu laž, kažu da je to plan za 10 godina, a podaci potvrđuju da je zemlju u zadnje dvije godine napustilo osamdeset hiljada mladih ljudi, što je pokazatelj koliko oni vjeruju Alijinom sinu) do harčenja zdravstvenog sistema, a noričito koševske bolnice pod upravom “diktatorice” Sebije Izetbegović. Priča o Pelješkom mostu, baš kao i ona o bosanskom jeziku u Republici Srspkoj, ali i vraćanje preko Erdoganove televizije mita o tobože nepogrešivom Aliji kao svevidećem harizmatičnom ocu nacije služe Izetbegoviću da prikrije svoju političku glupost. SDA nije ništa učinila, a od rata na ovamo praktično je stalno u vlasti, da se riješi problem granice sa Hrvatskom. Čoviću, makijavelističkom manipulatoru hrvatskim nacionalnim interesima Pelješki most koristi da se prikaže kao tuđmanovac veći od Tuđmana.

A iza svega toga su dva-tri školja, glupava vizija Neuma kao nekakve velike luke, lažni patriotizam, nesposobnost i politička nemoć, dok se zemlja u najbukvalnijem smislu afrikanizira i, prema pokazateljima uglednih svjetskih ekonomskih stručnih publikacija, a ne lažima iz SDA, po stopi nezaposlenosti postaje četvrta zemlja u svijetu, prva u Evropi. Jednostavno rečeno, Pelješki most je zajebancija gramzivih vlastodržaca i potvrda da Hrvatska i BiH gotovo četvrt stoljeća iza rata ne mogu urediti pitanje svojih granica.

Može se reći da imamo krizu vlasti na državnom nivou u BiH. Izvještaj o radu Denisa Zvizdića oboren je većinom glasova u Predstavničkom domu, a prema nezvaničnim informacijama govori se da će mu nakon odmora biti i izglasano nepovjerenje. Kako Vi ocjenjujete trenutnu političku situaciju i odnose između stranaka na državnom nivou u BiH?

Nema gore koalicije od one između SDA i SBB. To nije koalicija, to je samrtni politički zagrljaj i rat između dvojice lidera do istrebljenja. U taj rat uključeni su sudstvo, tužilaštvo, obavještajne službe, sva, dakle, kloaka karakteristična za tzv. banana države. Bez obzira na to što je SBB, kada se raspala koalicija između SDA i DF, praktično spašavao Izetbegovićevu vlast, taj liderski obračun nije prestajao. Izglasavanje nepovjerenja Zvizdiću uz učešće SBB-a, odvelo bi zemlju u radikalnu krizu vlasti, krizu koja je danas očigledna i koja potvrđuje da državna, ali federalna vlast praktično funkcioniraju u tehničkom mandatu. Principijelno pitanje glasi: zašto bi SBB izglasavao nepovjerenje Zvizdiću, kad je svaki, baš svaki kantonalni premijer isto toliko loš, ako ne i gori od Zvizdića? SBB je sebi dozvolio da izglasa u Skupštini Kantona Sarajevo Konakovićev Zakon o visokom obrazovanju, znajući da je on loš i da tim zakonom vlast samo stavlja svoju šapu na univerzitetski novac, kojeg jesu neki dekani i njihovi poslušnici haračili, narodski rečeno, i po babu i po stričevima.

Taj se problem ne rješava tako što izglasate diktatorski zakon koji vodi ka smrti univerziteta. A to znači da SBB nema principijelnu politiku od dna do vrha vertikale vlasti. U Sarajevu smrdi kanalizacija, traju redukcije vode, gradski saobraćaj se raspada, zdravstvo se uništava, a Bakirov badžo pravi najskuplji filmski festival u regiji, da bi dokazao održivost fantazme o neo-begovskoj kulturi. Što je, onda, Konaković bolji od Zvizdića? Ili se radi o širenju liderskog rata na one koji su temelj Izetbegovićeve vlasti o kojoj Avaz piše kao klanu nekoliko porodica? A to, nadalje, podrazumijeva da bi SBB morao ići u opoziciju, ali onu principijelnu, a ne sjediti na dvije stolice.

S druge strane, Zvizdić je toliko smiješan da ga se više ne može gladati kako laže o tzv. evropskom putu i nekakvoj reformskoj agendi. Jad i bijeda SDA-ove politike ogleda se u tom poltičkom pajacu. Uz to, raspakivanje vlasti na državnom niovu podrazumijeva i stvaranje nove parlamentarne većine, a tu smo već na terenu međuetničkih političkih odnosa i, bogme, podržavanja Dodikove ruke, koja bi da može, ubila Savez za promjene.

Ne vidim, dakle, ništa dobro u Zvizdićevoj smjeni, baš kao ni u njegovom ostanku na vlasti. Potrebna je sasvim druga, ozbiljna politika i politička vizija koja bi zamijenila postojeće koaliciono politikanstvo. No, kad je sadašnja koaliciona vlast u pitanju, jasno je da smo opet izgubili vrijeme, a ono je najskuplje u BiH. Možemo već reći da je ovaj izborni mandat propao, ako vjerujemo svojim očima, a ne Izetbegoviću, Zvizdiću i Novaliću i njihovim lažima o novouposlenih 27 000 ljudi.

U zadnje vrijeme vrlo se otvoreno spominje mogućnost da se izbori ne održe, odnosno da ukoliko se održe, neće biti moguće implementirati njihove rezultate, uzimajući u obzir da je Ustavni Sud donio odluku prema kojoj su one odredbe koje se odnose na popunjavanje Doma naroda Federacije proglašene neustavnim. Danas je Dragan Čović iznio upravo ovu tvrdnju. Šta Vi predviđate da će se po ovom pitanju desiti? Da li će se izborni rezultati implementirati, te ukoliko neće šta se de fakto može desiti sa državom?

Davno, još prije godinu-dvije pisao sam o toj mogućnosti razmatrajući nužnost političkog sukoba između Čovića i Izetbegovića, zbog toga što ne mogu riješiti hrvatsko-bošnjačke odnose u Federaciji BiH. Ti odnosi su potvrda mjere gubitka rata u miru, kako bi rekli srpski nacionalisti mantrajući pred strašni rat iz devdesetih velikosrpski mit o nepravdi prema Srbima svuda u svetu, odnosno o Srbima od Beograda do Tokija. Ne zaboravimo, ta presuda je bila povezana sa slučajem Mostar, kojeg je Izetbegović htio podijeliti sa Čovićem, pravdajući to potrebom za tobožnjom bošnjačkom kontrolom dodjele građevinskog zemljišta, a u stvari kontrolom love od tog zemljišta od strane užeg kruga mostarskih esdeaovskih moćnika.

Budući da od pada Aprilskog paketa bošnjačka etnopolitika trpi poraz za porazom od one srpske, pa i hrvatske, valja istaći da Republika Srspka sve više i više postaje država u državi, a Federacija žarište međuetničkog političkog sukoba. Za sve to vrijeme od 2006. godine na ovamo, samo je Tihić posvećivao pažnju tom problemu i potrebi da se donese odgovarajući paket ustavnih promjena. Sve drugo su bile političke trice i kučine, manje-više otvorene laži o ljubavi za narod, kako bi se ostalo na vlasti. Kad je neko od partijskih lidera ili neka politička partija iznijela plan ustavnih promjena? Zemlja nazaduje od 2006. godine. Pred tom činjenicom se zatvaraju oči, a mediji se bave banalnostima ko će biti s kim, ko je protiv koga na političkoj pozornici na kojoj caruju laž i tipično provincijski kič. O nužnosti rješavanja tzv. hrvatskog pitanja koje posljedično vuče i ono bošnjačko, pa potom redizajn Dejtonskog sporazuma na nivou BiH, pisao sam bezbroj puta, baš kao i mnogi drugi odgovorni intelektualci.

Čovićeva medijska i intelektualna služinčad to su pitanje pretvorila u krajnji nacionalizam i svojevsrni birački rasizam. Bakirova služinčad, pak, zabavljena su problemom Erdoganove diktature i otvoreno su pokazala Čoviću srednji prst na naslovnci Stava.

Moglo bi se desiti da se izbori ne održe, ili da se, pak, ne priznaju njhovi rezultati zbog pomenute odluke Ustavnog suda. Pitanje je samo: kome je to cilj, odnosno ko bi, kako bi narod rekao, hajrovao od te nove političke krize? No, ono što mene zanima, jest to zašto npr. SBB ili opozicione stranke u Federaciji ne izađu sa svojim rješenjima promjena Izbornog zakona i time nametnu političke mjere Čoviću i Iztbegoviću? Zašto nema takve poltičke vizije, već se čeka da taj dvojac u samrtnom zagrljaju odvede zemlju na novu, veoma opasnu, razinu ustavne krize koja traje od pada Aprilskog paketa do danas.

Modaliteti za Ustavno uređenje u BiH postoje. Činjenica je da se Hrvati kao konstitutivan narod zalažu za federalizaciju države, da se Bošnjaci ili političko Sarajevo zalaže za neko centralizirano uređenje, ili jedan čovjek jedan glas, dok su zahtjevi koji dolaze iz RS-a vraćanja na izvorni Dejton. Kada uzmemo u obzir da sve ove strane predstavljaju činjenično stanje, kako kod stranaka tako i kod glasača tih stranaka, da li je uopšte moguće da se dođe do bilo kakvog rješenja ili ćemo na žalost ostati u stanje kontroliranog haosa? Činjenica je da ni jedna strana neće popustiti od svoje verzije BiH. Ko prema Vama treba da ponudi rješenje ili modalitet za buduće uređenje zemlje? Ko tu snosi najveću odgovornost?

Ne slažem se da postoje modaliteti za rješavanje ustvane krize. Rekao bih da postoje samo modaliteti za njeno produbljivanje. Da postoje modaliteti za njeno rješavnje, oni bi bili u skupštinskim procedurama, organizirane bi bile rasprave o njima, bila bi pokrenuta velika javna akcija u kojoj bi oni bili učinjeni vidljivim. Ne slažem se ni sa stavom da postoji neki jedinstven poltički program o tzv. unitarnoj, građanskoj BiH sa izbornim pravom jedan čovjek – jedan glas. Te su fantazme umrle. O njima još samo govore pojedini fantasti na političkoj i intelektualnoj sceni sarajevske provincije. Jasno je i da HDZ ne može dobiti federalnu jedinicu, baš kao što je nemoguć Dodikov povratak na izvorni Dejton, bez implemanacije njegove cjeline, npr. čuvenog Aneksa 7.

Da bi se te tri mogućnosti ostvarile u društvenoj praksi potreban je rat i njegov siguran pobjednik. Dakle, to su priče političkih mudrosera. Rat je, barem u dogledno vrijeme, nemoguć u BiH, što ne znači da se on ne može desiti u slučaju nekog radikalnog preokreta na svjetskoj poltičkoj sceni. Reklo bi se da BiH živi u stanju nezavršenog, tj. odgođenog rata.

Otud je status quo, izgleda, dugoročna sudbina zemlje, uz vjerovatne male promjene izbornog zakona. A najveću odgovornost za takvo stanje snose SDA, HDZ i SNSD. SDA nakon Tihićeve smrti postaje sve više radikalna stranka erdoganovskog tipa. Ne bi me začudilo da se tamo sanja o uvođenju diktature nad Bošnjacima po Erdoganovoj ili Sebijinoj mjeri. Čović i Dodik prave savez, bez šanse da on poluči ozbiljne ustavne promjene. Na gubitku su svi, naročito Bošnjaci i Hrvati u Republici Srspkoj, Srbi u Federaciji, svaka etnička manjina u kantonima i svaki građanin u obziru svojih prava na nivou države. Na dobitku su, enormnom, mjerljivom milonima maraka onih 550 milionera u zemlji, gramzivi vlastodršci i njihovi poslušnici. Samo stabilna politička situacija i zemlja bez ustavne krize omogućuje ekonomski razvoj. Sve drugo su gluposti u koje vjeruju birači stranaka. I, paradoksalno, evropska birokratija uplašena od bosanske socijalne bombe. Zato je nametnula tzv. reformsku agendu.

A o ustavnoj krizi, kao krizi svih bosanskih kriza, morali bi misliti svi, svaka politička partija i svaki odgovorni građanin. To bi bio pravi ustavni patriotizam, a ne manipulatorska nacionalistička ljubav prema Bošnjacima, Srbima i Hrvatima. Kad mi se nekome u Sarajevu ili ma gdje drugo javno kunu da voli Bošnjake, Bosnu i islam pride, odmah pitam: plaćaš li ti porez, jarane? Zašto hodže, npr. kad pokupe koverte na dženazi od srodnika umrlog ne plate porez na autorski honorar, po čemu su to oni povlašteni pa desetljićima ne plaćaju porez na zarađeni novac? Isto tako, po čemu je to opozicija u BiH povlaštena pa ne mora razvijati rješenja ustavnih promjena? A najveću odgvornost snosi, naravno, onaj ko je stalno na vlasti. Prema tome, od Alije do Bakira SDA, izuzimajući Tihića, nije nikad imala viziju BiH kao skladne multietničke državne zajednice, nego je arhaizirala, getoizirala, krelikalizirala i fobizirala Bošnjake, maksimalno ih isključujući iz BiH i savremenih civilizacijskih tokova.

U jednoj izjavi prije nešto više od godinu dana za TV 1, rekli ste kako je SDA na neki način iscrpila ili progutala svoje partnere u vlasti, pa ste naveli primjere SBiH-a i SDP-a, ali ste također rekli u istoj izjavi, da možda postoji mogućnost da SBB bude prva stranka koja će na neki način progutati SDA. Da li i dalje stojite iza ove tvrdnje, nakon svih dešavanja i odnosima unutar vladajuće koalicije?

Da, rekao sam to tako, nadajući se da će možda SBB nastojati pripitomiti SDA zbog njenog prejakog konzervatizma i radikalizma što ih je kao osnovu ideološke profilacije nametnuo Izetbgović mlađi, razvijajući do krajnosti neke ideologeme svoga oca. Ali, namjesto ideološkog liberaliziranja SDA, SBB je upao u Izetbegovićevu političku kloaku i zamalo se ugušio u njoj, baš kako se danas guši u liderskom ratu na život i smrt. SDA je tu stranku gotovo bila sasvim progutala, maltene ubila, preotela od Radoničića, jer se vrh te stranke instinktom borbe za samodržanje pridružio Izetbegoviću u ratu protiv Radončića.

Taj rat, neviđen na ovdašnjoj političkoj sceni do sada, ukinuo je ideološke razlike, pa se SBB na lokalnim izborima utopija u SDA. A Radončićevoj stranci pod hitno treba jasna ideološka prepoznatljivost i smanjene liderokratstva kao političke osnove stranke. Potrebna je BiH i Bošnjacima narodnjačka stranka liberalno-sekuralističke orijentacije, baš kako zemlji treba istinska socijademokratija. Sudbina SBB-a ne bi smjela zavisiti od rata sa SDA, nego od unutranje snage te stranke da se ideološki profilira u centru i lijevo od njega na osnovama liberalizma, kako bi se uspostavilo pluralno političko polje. Liberalizam ovoj zemlji nedostaje, iako imam prilično simpatija prema liberalizmu Naše stranke, koja zbog međuetničke zakovanosti u BiH teško prelazi preko granica dva-tri kantona.

Šta su Vaše procjene za sljedeće izbore? Može li SDA ponoviti rezultat iz 2014. godine? Može li SBB? Da li Vam ova takozvana ljevica ima šanse da napravi neki ozbiljniji rezultat? Hoće li Dodik biti aposlutni pobjednik u RS-u?

Nisam sklon nikakvom prorokovanju, ali bih se smio kladiti da Izetbegović mlađi leti s vlasti. Čak i da SDA odnose relativnu pobjedu u Federaciji – a vjerovatno hoće, uprkos ogromnom gubitku ugleda, jer njeni glasači u glavnini glasaju za tu stranku zbog toga što ih je ona uhljebila u svoju enormnu birokratiju i time osigurala i njima i njhovim porodicama kakvu-takvu egzistenciju, a svojoj vrhuški nezamislivo bogatstvo – ona neće biti u poziciji da formira vlast, jer je Iztbegović mlađi uništio njen koalicioni kapacitet. Dakle, nema šanse da bude na vlasti, osim ako ga ne budu spšavali neki politički subjekti, kao npr. nezavisni načelnici, baš onako kako je Most spašavao Karamarkov HDZ u Hrvatskoj.

SBB se još nije oporavio od zajedničkog izlaska na lokalne izbore sa Izetbegovićem, a hoće li, ovisi puno od načina na koji će u narednom period biti vođen. Ljevica, bez obzira na sve svoje nedostatke, najbolja je politička opcija u BiH. Ona se oporavlja teško i sporo od idiotluka Zlatka Lagumdžije, ali se oporavlja. Danas se pokazuje i da je najgora zamisliva vlast ljevice milion puta bolja od pustahije kakav je Izetbegović. A u Republici Srpskoj Dodikova diktatura se ljulja, hoće li se i srušiti ovisi od bezbroj faktora. Jedno je sigurno, najveći politički manipulator uz Bakira Iztbegovića, hercegovačka politička štetotičina koja se odaziva na ime Dragana Čovića, može računati na izbornu pobjedu u Hrvata, jer nema ozbiljnu konkurenciju. Tako posložene stvari ne djeluju preveć optimistično, no veliki događaj bi bio odlazak Bakira Izetbegovića na političko smetljište, gdje mu je, zapravo, oduvijek i bilo mjesto.

Bakir Izetbegović je nedavno citirajući svog oca rekao je nedavno u jednoj emisiji da će se “oni” umoriti. Na “oni” on je mislio na hrvatski i srpski faktor u ovoj zemlji. Da li će se umoriti hrvatski faktor g-dine Kazaz i šta to uopšte znači?

E, na tu je demagogiju Bakirovog babe padao veliki dio bošnjačkih glasača, do podne jedno, od podne drugo, bilo je Alijino geslo, a ispostavilo se da je otac nacije bio njen nemilosrdni očuh, izgubljen u povijesti u onolikoj mjeri koliko je ta povijest bila teška, osoba pod čijom vladavinom je proveden projekt privatizacije u kojem su uništeni bosanskohercegovački privredni giganti poput Energoinvesta, Unisa, Hidrogradnje itd., a kojoj su zbog bošnjačke političke mitomanije i ulizičkog karaktera medija i akademske zajednice oproštene sve greške i koja je uzdignuta na pijedastal nacionalnog sveca.

Čuj ti samo to: naši će se neprijatelji umoriti. Pa, svaka budala zna da se tako ne ide u ozbiljnu politiku. Ali, nije samo tu budalištinu izgovorio Alija, pa ipak mu se vjerovalo. Kad je Bakir izgovori, onda je to karikatura. Ponovljena budalaština samo poakazuje format Izetbegovića mlađeg. Za njega je Alija bio gigant, jer je sam smišljao svoje budalaštine. Bakir ni budalaštinu ne može smisliti, već prepisuje oca. Toliko o njegovoj političkoj inteligenciji.

dzezar.com/narod.ba