Analizirajući profil kandidata na izbornim listama za predstojeće Opće izbore u BiH dolazi se do zaključka da se ponovo u zakonodavna tijela uvlače laskavci i lupeži koji iza sebe nemaju nikakvih rezultata što samo kazuje na činjenicu da su politički lideri i ovoga puta uzeli sebi podobne a ne sposobne…To samo pokazuje da će se i nakon izbora nastaviti dugogodišnja društvena agonija.

Da bi osigurali svoju političku opstojnost politički lideri su na izborne liste stavljali čak i one koji su već u mirovini i kao takvi davno bili odloženi u politički arhiv…

Na izbornim listama se nalazi veliki broj onih koji se skoro čitavo posratno razdoblje vrzmaju po parlamentarnim klupama od kojih društvo nije imalo nikakve koristi, ali su se oni itekako okoristili ubirući ogromna novčana sredstva za svoj nerad.

Biti zastupnik u BiH na bilo kojoj društvenoj razini je društvena privilegija, budući da imaju enormno visoke plaće i druge društvene beneficije, a nemaju nikakvu društvenu odgovornost. Ustvari, radi se o onima koji ništa drugo i ne znaju raditi jer su se za to razdoblje udaljili od svoje profesije i umjesto toga do savršenstva su savladali političku demagogiju…

Posebice je interesantno analizirati kandidate na kompenzacijskim listama, dakle one čiji je izbor zajamčen, i uvjeriti se da je riječ o kadrovima koji samo ovo društvo mogu još više unazaditi, a nikako unaprijediti. Međutim, iz kojekakvih sitnosopstveničkih interesa stranački lideri ih politički pokušavaju reinkarnirati  kako bi u zastupničkim klupama koji tvore zakonodavnu vlast imali klimoglave koji će im bez pogovora služiti i biti im krajnje odani.

Interesantno je da aktualni i oporbeni politički lideri imaju skoro ujednačen kriterij za izbor novih zakonodavnih vlasti na svim razinama. Iz toga se nameće logičan zaključak da vladajuće strukture nastoje pod svaku cijenu zadržati postojeće društvene pozicije, a da oporbenjaci žele samo zauzeti njihova mjesta kako bi nastavili njihovim političkim stazama.

Nema, dakle, tu želje,ni kod vladajućih, a ni kod oporbenih političke platforme za izlazak iz društvene zakržljalosti nego postoji samo strast za vladanjem i uhljebljavanjem svojih poslušnika. Da oporba ima u planu nešto mijenjati onda bi bar u predizborno vrijeme izašla s tezom kako će smanjiti plaće i druge društvene beneficije i privilegije zastupnicima na svim društvenim razinama. Sudeći po dosadašnjim njihovim nastupima oni na to i ne pomišljaju, iako već idu s tezom da će se boriti za svoj narod. Ma kakva borba za narod ako se već dva i pol desetljeća i jedni i drugi bore za svoje privilegije koje nemilosrdno koriste.

Dok zemlja grca u problemima bez jasne vizije kako vladajućih tako i oporbenih političkih struktura za njihovo rješavanje, oni se ponašaju kao da smo u društvenom blagostanju. Nitko od njih ni na vidiku  nema prijedlog rješenja za  zaustavljanje daljnjeg iseljavanja, a kamo li ponuditi rješenje povratka onih koji su zbog njih već napustili ovu zemlju. BiH je sve više bogatija praznim prostorima i pustim domovima, a broj neuposlenih se iz dana u dan povećava. Unatoč tomu, nastala je opća jagma za glasove iz dijaspore, dakle onih koji su zbog neodgovornih političkih dužnosnika i napustili ovu zemlju. Pa ima li to smisla? Činjenica je da je narod zbunjen i da ne vjeruje ni postojećim, a ni budućim političkim garniturama. Malo tko ima svog političkog favorita kojem vjeruje da bi mogao pridonijeti općem društvenom boljitku. Stoga, bar za sada, nema nekog interesa birača za odaziv na izbore.  Sigurno je samo da će glasovati oni kojima je politika osigurala uposlenje ili se uposlenju nadaju. Po nesreći,To je i dovoljno za pobjedu vladajućih fašista, jer su uglavnom uposlenici u državnoj upravi, agencijama  i javnim poduzećima uglavnom članovi ili simpatizeri njihovih političkih stranaka.

Bilo kako bilo,Stanje je kaotično u svakom pogledu što je u velikoj mjeri oslabilo i obrambene mehanizme onih koji su imali konstruktivne ideje za rješavanje društvenih problema u ovoj zemlji. Ostali su u manjini, svjesni činjenice da ništa promijeniti ne mogu, te i oni nakon svega traže rješenje izvan granica ove zemlje. Nitko od vladajućih, a i oporbenih i ne razmišlja o tome kakav smo intelektualni kapital izgubili, a i dalje gubimo njihovim odlaskom.