(ludiranje na aludiranje i obratno)

Piše:Suad Kika Prndelj/dzezar.com

U Stocu je,od pamćenja,običaj da se u goste ide sa “najlonskom kesom”. Za radosti,za žalosti,za obilazak.Da se u nju stavi kakav sok,pakovanje šećera,kafe i keks, iliti bajadera. Što se,već, nađe pri ruci.Makar on/a napravio/la desetine krugova od dana proizvodnje .Makar obajatio/la do neupotrebljivosti.Jer će ići,nekom,dalje. Za istu prigodu…

I danas se pohodi Stolac i u goste Stočanima dolazi.Na sat mahalušenja,fildžan kafe u kome se puše u šićar kako bi otišao na pravu stranu.Protegnu se noge duž Bregave,skokne do Starog grada,baci koji komad hljeba patkama .I sve to golijeh ruku ,Ispod neba, poput tepsije, i sunca pripeklog.A gdje napraviti selfije kao u Stocu?Nigdje.Možeš biti ružan “ko ćuko” a da ti ispane selfi ko lutka.Jer nigdje take pozadine nema.Jal vodopad,jal ćuprija.jal zidine,jal crkva,jal džamija, jal Radimlja….

I političari dolaze ovdje.

Okruženi tjelohraniteljima na čašicu priče.Koji gutljaj “domaće” i koji zalogaj “iz zanoveti”. Dignu prašinu i odu.A onda nas ponese izgovoreno pa čekamo da se ta prašina slegne.I kad se slegne uvidimo da je sve isto,nepromijenjeno.Da smo fukara kakva smo i bili.Da je Stari grad gdje je bio,da isti ljudi prolaze pored nas.Da nam ih je i dalje sretati,da nema ni pumpe benzinske,ni jedne nove fabrike.Da su privatni kreveti ” Zimmer frei”.Jer hotel “čami čekajući”.

Da Bregava teče kud je tekla i da su patke na broju.Svi dođoše i prođoše. Bez kese najlonske.Mahajučih šaka.Da ga osvajaju riječima,proglašavaju Kurtinim i Murtinim,a on jadan ostaje svima nama za zajedničku tugu i nevolju.

Dolazite i odlazite, jer Stolac bijaše uvijek grad i jednog i drugog.Samo kese ne zaboravljajte.Jer tako se Stocu uvijek pohodilo.

I skinte nam se sa Staroga grada.