NIJE, DAKLE, DA BiH NIŠTA NE POVEZUJE SA NJEZINIM ZAPADNIM SUSJEDOM!

71

Zadnjih dana i tjedana pažljivije no inače pratim hrvatsku političku scenu. Prije toga sam, priznajem, godinama vjerovao da su zapadni susjedi u odnosu na nas odmakli svjetlosnim godinama daleko. I da, kako vrijeme prolazi, odmiču sve više – da su definitivno dio evropske kulture. Uostalom, punopravni su član i velike evropske obitelji – a i to, k’o biva,
puno govori.

Piše: prof. dr. Slavo Kukić

Ono, međutim, što se iz hrvatskih medija svakodnevno može iščitavati dijelom demantira i mene i moja višegodišnja uvjerenja. Niti je Hrvatska, ulaskom u Evropsku uniju, prigrlila njezine vrijednosti, niti je po automatizmu postala dio toga civilizacijskog kruga. Istina je, doduše, da je njezina balkanska duša zbog želje za Evropom jedno vrijeme bila zatomljena. No, kada je ta ista Evropa prestala biti san, i kada je zapadnim susjedima priznat status njezina punopravna člana, duh Balkana počeo je iz njih nanovo sukljati – baš kao u„stara dobra“ vremena.

Prethodnih se dana, zahvaljujući tome, moglo čuti i sudove kako razlike između BiH i njezina zapadnog susjeda i nisu tako velike kako se godinama mislilo. I da, potpuno suprotno, ono što se tamo događa samo potvrđuje teze kako razlike među nama niti ne postoje – dio su balkanske baruštine jedni, dio balkanske baruštine drugi.

Istina je da su razlike manje no što ih se ponekada nastoji prikazati. Problemi s kriminalom i korupcijom, recimo, opterećuju i jedno i drugo društvo. No istina je da i u tome postoje razlike. Hrvatska svoje alkaponeovske bosove izlaže sudu javnosti, zbog koruptivno-
kriminalnih radnji im se, kao u slučaju lidera tamošnjega HDZ-a danas, klimaju stolice
političke moći, neki od njih – sjetite se Sanadera, Vidoševića, inih – završe i s onu stranu
brave.

A ovdje? BiH je i u 2015. godini jedna od najkorumpiranijih zemalja – a korupcija u njoj se, ako je vjerovati organizaciji Transparency International, smatra čak i poželjnim ponašanjem. Oni, doduše, kojima ovakve informacije ne odgovaraju, uzvratiti će pričom kako su one servirane iz kuhinja stranih plaćenika – i kako se nad njima i ne treba specijalno uzbuđivati. Nisam, međutim siguran da su u pravu. Jer, osim „stranih plaćenika“ to isto je prije tri-četiri mjeseca državnom tajniku SAD pisao, a iste sudove je ponovio i ovih dana, i predsjednik tamošnje Komisije za sigurnost i suradnju u Evropi – i od njega tražio mjere koje će dati do znanja kako je američko strpljenje za takvo, kriminalno-koruptivno ponašanje, posebice bosanskohercegovačke političke bulumente, na izmaku.

I što? Ništa. Kao da je muha pala na medveda. Političke pozicije im se time samo učvršćuju. Jer, priča o kriminalu i korupciji se, umjesto da se personalizira, prikazuje kao atak na narod – na hrvatski, srpski i bošnjački.

Probleme s jezikom, potom, imaju i zapadni susjedni. Problemi dvojezičnih ploča u Vukovaru, uostalom, nisu jenjali ni do danas. Ali, njih proizvode određeni dijelovi tamošnje populacije, ne i institucije. Ovdje, međutim, rak-rana i nije populacija – muke, naprotiv, izazivaju nositelji političke moći, a zahvaljujući njima, onda, i institucije. Pitanje bosanskoga jezika u školama na prostoru Republike Srpske je, dakako, u javnosti najviše eksploatirano. No, ono nije i jedino. Ista je priča i sa hrvatskim jezikom u ovom dijelu zemlje, ali i srpskim na prostoru Federacije – na koji je ovih dana, pričom kako svi zaboravljaju da „srpska djeca u Glamoču nemaju nastavnika srpskog jezika“, pažnju javnosti skrenu i član državnoga predsjedništva iz reda Srba.

Zajednički su dijelom, potom, i problemi u vezi s prošlošću. Hrvatsko društvo, recimo, danas nanovo potresaju priče o ustašama i partizanima – i u vezi s tim tko su od njih heroji, a tko zločinci. A, iskreno, jedno je vrijeme djelovalo kao da je to pitanje apsolvirano. No, istina je da fašistoidne ideologije iz prve polovice prošlog stoljeća danas nemaju i formalnu zaštitu institucija. Od ustaštva se, barem na javnoj sceni, ograđuje čak i tamošnji ministar kulture – jedan od njegovih istaknutijih promotora prije zasjedanja u ministarsku fotelju.

A ovdje? Ovdje izostaju i takve, dakle institucionalne ograde. I ne samo to. Ovdje su
institucije u funkciji zaštite duhova prošlosti – pa i njihova čuvanja u bocama kako bi ih se,kad god zatreba, moglo pustiti vani. Tko se, recimo – od onih koji su to morali učiniti dakako – ogradi od sve učestalijeg četničkog balahanja po BiH? Nitko. Ili, pak, od endehazijske zaostavštine po Hercegovini? Nitko. Potpuno suprotno, oni koji bi to morali činiti onemoguće čak i naloge države da se po Hercegovini ukinu nazivi ulica koji veličaju endehazijske glavešine. Tko se, na koncu, ogradi od lekcija „vlasima“ s trona jedne religijske zajednice? Nitko. Ili, ako je toga i bilo, učinjeno je na način da je isto što i ništa. K’o biva, čovjeku se omaklo.

Usprkos svemu tome – a s ovakvim se detaljima može i nastaviti – priča kako smo isti ne pije vode. Jer, masa problema, koji ovdje koče razvoj, zapadnim susjedima su potpuno nepoznati. Oni, primjerice, nikada nisu imali problema s objavljivanjem popisa stanovništva.
Kod njih je to, usprkos svemu, uvijek smatrano demografskim, i pitanjem struke dakako.
Ovdje je, nažalost i to prvorazredno političko, ideološko, čak i pitanje nacionalnog opstanka. I stoga rat u vezi s njim ne jenjava mjesecima – a sve upućuje da jenjavati neće ni u vremenu koje dolaze. Jer, ovdje nikoga ne zanimaju podaci koji su iz dobivenih rezultata popisa važni drugdje u svijetu – koliko je u ukupnom stanovništvu muškaraca a koliko žena, koliko je maloljetnih, onih u radno aktivnoj dobi i umirovljenika, koliko je njih bez elementarne pismenosti, a koliko onih s fakultetom, kakva je struktura zanimanja i slično.

Nikoga, drugim riječima, u BiH ne zanimaju podaci o strukturi stanovništva temeljem kojih se može planirati strategija razvoja u slijedećih desetak godina. Ali, zato im je svima važno s kolikim postotkom u popisanoj masi participiraju Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Za sve ostale, istina, malo tko i mari – a ako interes i pokazuju, čine to na način da kalkuliraju kako ih upotrijebiti za potrebe svojih etnonacionalnih interesa i ciljeva.

I ne samo to. Pitanje udjela u ukupnoj masi jednih, drugih, trećih se koristi kao povod za dodatno talasanje – i za dodatno dezintegriranje zemlje. Dodik, primjerice, kako će, ne udovolji li se njegovu ultimatumu, entitetskom zavodu za statistiku naložiti prekidanje
suradnje sa drugim dvjema statističkim agencijama, tamošnja „opozicija“ traži da entitetski
zavod objavi rezultate popisa na prostoru RS-a kakve oni smatraju validnima, a član
državnoga predsjedništva u pomoć poziva čak i majku Srbiju.

Nije, dakle, da BiH ništa ne povezuje s njezinim zapadnim susjedom. Naprotiv, puno je muka među kojima su razlike i manje no što bi čovjek na prvi mah pomislio. Puno je, međutim, i dodatnih tereta koje BiH mora nositi – i s kojima mora živjeti. I koji, usput, proizvode sudove kako se u Hrvatsku moramo i sami ugledati – jer, učinimo li to, riješili bi se i tereta samih.

Piju li, međutim, takvi sudovi vode? Ako je, temeljem onoga što je prethodnih desetak-petnaest godina Hrvatska činila – da. Sudi li se, pak, temeljem onoga što je dio hrvatske svakodnevice – ne. Takva nam, da budem potpuno otvoren, ne može biti ni uzor, ni cilj – jer, takvi već jesmo. A cilj je, valjda, da budemo drugačiji – ne dio suludog balkanskog nego, sasvim suprotno, evropskoga civilizacijskog koda.

(dzezar.com-iskorak.ba)