Slavo Kukić: Čak su nam i akademije znanosti u funkciji rušenja države i njezina integriteta!

250
Zaludu godišnji odmori, zbog kojih se ponadasmo da bi barem mjesec-dva mogli biti pošteđeni domaćeg političkog terora. Zaludu i svi pokušaji da Bosna i Hercegovina ozdravi – njezine plemenske poglavice nastavljaju po starom, jer njima je važno samo kako osigurati kontinuitet svoje vlastite moći.

Piše: prof. dr. Slavo Kukić

Prije tjedan dana, prisjetimo se, u nekoj od istočnosarajevskih krčmi srpsko-bošnjački dvojac svijet obradova „ohrabrujućim povijesnim“ dogovorom. Odahnuše, takav je dojam bio, i činovnici EU – i gotovo se utrkivaše, što iz Sarajeva, što iz Bruxellesa, tko će prije pohvaliti spremnost i trud koji u sve to uložiše i jedan i drugi.

Ali, sve to nije izdržalo ni jednu noć. Jer, javio se treći, onaj što od zlih misli i jednog i drugog „brani“ svoje – Hrvate koji su, obznani on urbi et orbi, iz čitave priče, i mimo svoje volje, isključeni prljavim kavanskim trikovima. I stoga svima, i bošnjačko-srpskim partnerima i ostatku svijeta, dade do znanja kako je postignuti dogovor najobičnije mrtvo slovo – i da, razumije se, tako neće ići. Jer, u ovoj zemlji je, pojasni, moguć samo dogovor sve trojice.
Ali, na tome se nije i završilo. „Prvi“ u Hrvata provali i još jednu „tajnu“ – da su nesporazumi između SDA i HDZ, koji obilježiše najveći dio njihova zajedničkog mandata, eskalirali i da je danas evidentna kriza vlasti na bukvalnom svim razinama. Da, pojasni on, koalicija ne funkcionira u Federaciji, a ni u Vijeću ministara.

Na dogovor Dodik-Izetbegović, međutim, osim kritika iz centrale HDZ-a, s odobravanjem ne gledaju ni ostali akteri domaće političke scene. Za SDP, primjerice, on znači bezuvjetnu kapitulaciju pred Dodikom i njegovom politikom i SDA i samog Izetbegovića. SDP ga zbog toga optužuje čak i za ubrzano urušavanja države – jer, ta i takva politika je, kažu, najotvorenije pristajanje na njezinu konfederalizaciju.

Kojom srećom da SDP nema pravo. Ali ima, kao što ga ima i lider Demokratske fronte kada izjavljuje da je kavanski dogovor kapitalizirao jedino Dodik. Jer dogovor je, pojašnjava Komšić, poslužio kao razlog da se washingtonskoj centrali MMF-a, i to izravno iz kavane, proslijedi pismo temeljem kojega će u proračun RS-a biti upumpan novi kapital i time ovaj entitet spašen od financijskog kolapsa. A ostalo, pa i sporazum o koordinaciji, će još pričekati – dok god se Dodiku bude htjelo.

Dakako, veliko je pitanje koliko je samo Dodik zainteresiran za odgađanje političkog dogovora koji BiH približava Evropi. Jer, način na koji se čitava priča odvija upućuje na mogućnost da mu je u svemu, i to debelo, asistirao i njegov mostarski pajtaš. I da je, ako se već hoće, čitav scenarij zajednički do u detalje i razrađen. A cilj je samo jedan – dalja razgradnja BiH, njezina konfederalizacija po mostarsko-banjalučkom scenariju. U prilog tome, uostalom, govore i dva detalja – prvo, činjenica da se, odmah nakon sarajevskih kavanskih razgovora i „nervozne“ reakcije druga Dragana u njegovu dnevnom biltenu osiguraju dvije stranice prostora za Dodikova konfederalna naprdivanja i drugo, činjenica da o federalizaciji BiH u najotvorenijoj formi nakon toga konačno progovara i sam lider HDZ-a.

Ni na kraj mi pameti, dakako, pomisliti kako konfederalizacija ne odgovara i njihovu sarajevskom partneru. Istina, doduše, jeste da s partnerima on ne djeluje koordinirano – i zato s vremena na vrijeme ispadne blećak. Ali, izvan sumnje je da bi se muslimanskom republikom neoosmanskoga tipa, po uzoru na „brata“ Erdogana, pa kolika god da jeste, zadovoljio i on sam.

Uostalom, tko god politički kurvarluk ove zemlje prati iole detaljnije, mogao je zapaziti kako prvi ljudi državne i federalne izvršne vlasti biraju područja kojima idu u pohode. Jednom je to Kakanj, drugi put Ilidža – i svaki put prostor s većinskim bošnjačkim življem, usto i prostor na kojemu trenutno banči SDA. A što je s drugim dijelovima zemlje? Zašto, recimo, predsjedavajući Vijeća ministara ne prohoda po RS-u – pa i to je dio zemlje kojom kormilari. Ili, zašto federalni premijer ne skokne ponekada i u zapadnu Hercegovinu, pa i dijelove Bosne u kojima lokalnu vlast ne čine njegovi. Jer, on je i njihov premijer, zar ne?

Na političare smo, doduše, i na njihovo čerečenje ove zemlje, odavna već navikli. Nažalost, oni nisu i jedini koji joj to čine. U prilog tome govore i dva, u kontekstu ove argumentacije iskorištena primjera – a takvih je, vjerovali ili ne, do mile volje. Jedan se tiče optužbi na račun glavnog državnog tužitelja – koji, navodno, opstruira istrage o kriminalnim devrovima predsjednika RS-a. Iako je tužiteljev ured optužbe po hitnom postupku demantirao, ostaje pitanje jesu li istinite tvrdnje o transkriptima telefonskih razgovora između Dodika i osobe koju se nerijetko oslovljava i novinarom – čak i uglednim što je još tragičnije. Ako su, naime, objavljeni transkripti vjerodostojni, vrli se „novinar“, tamo negdje u svibnju, pohvali svome banjalučkom šefu – jer, baš tako ga u provaljenom transkriptu i oslovljava – kako mu je kod gospodina „glavnog“, hoće reći glavnog tužitelja, stavio točku na priču o umiješanosti u kriminal u vezi s Bobar bankom, te kako će istu sudbinu doživjeti i još dva predmeta – u vezi s Pavlović bankom na jednoj, te predmetom „zlato“ na drugoj strani.

Nije, međutim, relevantno hvalisanje Dodikova tuzlanskog „novinarskog gurua“. Ali, problem bi mogao biti što tijek događanja u vezi s Dodikovim kriminogenim dosjeom nakon kumovskog telefonskog teferiča daje naslutiti kako sve to i nije trač – i kako su istražne radnje, sam Bog znade zašto, protiv moćnog Mileta obustavljene. Među četrnaest optuženih u slučaju Bobar banke, naime, ako je Žurnalovu izvoru vjerovati, nema Dodika, a saslušan, čitam, do danas nije ni u slučaju Pavlović banke. No, zato se prijave podnose protiv svih koji se o tome usude javno prozboriti – pročitah, ovih dana to bi se moglo dogoditi čak i državnom ministru sigurnosti.

Ako su iznesene optužbe utemeljene, nema snažnijeg dokaza da ovdje mafija ima i državu – i da je u njezinoj funkciji čak i pravosudna vertikala vlasti. No, ni to nije sve. U funkciji centara političke moći, pa i juriša na državu i njezin integritet, je i akademska zajednica, čak i akademije znanosti. Nije, naime, nepoznanica da se Daytonskim mirovnim sporazumom ANUBiH tretira kao državna institucija. Nije tajna, potom, da se politička klasa RS-a neposredno nakon Daytona požuri da utemeljivanjem vlastite akademije svijetu demonstrira državnost koja mu u Daytonu nije priznata. Nije sporno, na koncu, da su uz ovu formirane još tri nacionalne akademije – prvo bošnjačka, koju nerijetko zovu i zukorlićevskom, i sandžačkom, a potom čak dvije hrvatske. Istina, kod ovih potonjih još uvijek nije jasno koja je „prava“ – ona Nikićeva iz 2012. godine ili ona druga, koju dvije godine nakon toga naćuliše Čović i društvo mu kako bi se, ako im to nije bilo moguće temeljem znanstvenih referenci onda posredstvom političke moći koju posjeduju, i sami promovirali u kakve-takve akademike.

Ostavimo, međutim, i to po strani. Jer, takvih akademija po bijelu svijetu imate do mile volje – a i „akademika“ također. Ali, državna je akademija svugdje samo jedna – i svugdje je, među inim, ona i jedan od stupova državnosti. Tu ulogu bi, dabome, morala imati i ANUBiH. Daleko od toga da se ona ne trudi kako bi tu rolu i odigrala. Ali, za razliku od ostatka svijeta njoj se ta uloga osporava. Prišiva joj se, prvo, da je bošnjačka, što je i drsko i krajnje nepristojno. Jer, kako tu vrstu epiteta dodjeljivati instituciji čiji predsjednik već petnaestak godina nije Bošnjak – i u kojoj nebošnjaci, u što se može uvjeriti svatko tko posjeduje i trunke internetske pismenosti, čine i nezanemarivu nadpolovičnu većinu njezinih redovitih i dopisnih članova. Uporno ju se, potom, za razliku od ostatka svijeta, ignorira i kao instituciju čije je financiranje obveza države, a u isto vrijeme se drugima, nacionalnim akademijama dakako, iz te iste, državne kase osigurava poprilična grantovska „crkavica“.

Ni pol muke, međutim, da je ANUBiH prisiljena trpjeti samo udarce sa strane. Na sličnu vrstu ataka je, nažalost, osuđena i iznutra, od vlastitih članova – pri tome, što je još tužnije, onih kojima su i Bosne i Hercegovine i znanstvene etike puna usta. I kojima su, osim njih samih dakako, u ANUBiH upitni svi ostali.

U jednoj od nacionalnih akademija, onoj bošnjačkoj – ili, kako već navedoh, sandžačkoj, ili zukorlićevskoj – da budem još precizniji, akademici su i redoviti članovi ANUBiH. I ne samo to. Ugledni članovi državne akademije su i kralježnica BANU-a. Jedan od njih je, recimo, danas njezin predsjednik a drugi predsjednik senata joj – pri tome, i jedan i drugi rame uz rame bivšem reisu i muftiji sandžačkomu, „istaknutim“ znanstvenim radnicima, ali i „osvjedočenim patriotima“ i, ako bi se htjeli zezati, „zagovornicima“ BiH kao države ravnopravnih i ljudi i naroda.

Ima li snage sa tom sramotom nositi se i ANUBiH? I koliko dugo ju je spremna trpjeti? Što se, recimo, mene tiče, o tome ne bih šutio ni časa. Uostalom, zbog toga se i sam često moram crvenjeti. Jer, najiskrenije, pojavi mi se osjećaj sramote budući sam i osobno dio te časne institucije i imam obvezu progovoriti o njezinu prljavom vešu – jer, on je i moj vlastiti. A iskreno se nadam da će to isto učiniti i ANUBiH kao institucija. Uostalom, čemu joj sud časti ako nije u funkciji čuvanja i temeljnih etičkih postulata i vlastita obraza?