Slavo Kukic: Novi zaplet ili presjecanje Gordijskoga Čvora

101

Prije koji dan od vladike Grigorija pročitah kazivanje o jednom od mnogobrojnih iskustava, koje je najuvjerljiviji dokaz kako narod ove zemlje nije zaboravio na humanizam – a ni na to da ugroženom treba pomoći, pa ma kako se on etnički, konfesionalno, ili na koji drugi način opredjeljivao.

Piše: prof.dr. Slavo Kukić

Osobno iskustvo svjedočio mu je, piše vladika, čovjek koji je sredinom 1992. godine, samo zato jer je Srbin, dobio metak u prsa – i kako ga je spasio Mustafa Pintol, liječnik, Bošnjak koji nije prihvaćao podjele prema krvnim zrncima kao kriterij za odluku likvidirati ili spašavati ljudski život.

Mustafa Pintol je nakon toga i sam, i to zbog iste sulude logike, morao napustiti ovaj svijet. Ali, njegov čin i danas, iako je prošlo četvrt stoljeća – a sličnih njemu je bilo u svim dijelovima ove zemlje – zaslužuje potpuno istu pažnju.

Zašto? Zato što živimo u vremenu koje sve neodoljivije asocira na pakao kojeg već prođosmo – u nekim detaljima je, pita li se mene, i gore od onoga u kojemu su doktor Pintol i njemu slični trasirali put vlastite besmrtnosti. Priča, naime, s nacionalnim zastrašivanjem etnički drugima i drugačijima ni nakon posljednjega rata nije nestala. Potpuno suprotno, kako vrijeme odmiče ta vrsta zastrašivanja postaje sve beskrupuloznija – a nerijetko izaziva i strah kako bi nam se povijest mogla ponoviti kao farsa.

Zbog nacionalističkog zaluđivanja naroda, uostalom, BiH ni danas nema rezultate popisa stanovništva. A prošlo je više od dvije i pol godine kako ih sprovedosmo – i u njih silan novac spiskasmo. Zbog nacionalističkog zaluđivanja, potom, zemlja sa samog začelja Evrope ima čak tri sjedišta kolektivnog šefa države – kao da je na samom svjetskom vrhu, i kao da se može nekontrolirano razbacivati – tri sjedišta koji nose poruku kako je jedino racionalno rješenje u podjeli i države same na tri. Zbog nacionalističke filozofije ni danas Dom naroda FBiH nema dopredsjednika iz reda Srba – a od izbora je prošla godina i pol. Ispade, u ovom dijelu zemlje Srbi su narod drugog reda. Zbog nacionalističkog orgijanja pravo građanstva, na koncu, steče negiranje BiH i otvoreno zagovaranje secesije jednog njezina dijela.

Ali, u odnosu na vrijeme herojskih čina doktora Pintola i inih danas su ovu zemlju opteretili i korupcija i kriminal kakav nije prolazila ni u najcrnjim vremenima svoje povijesti. Još gore je što iza njih stoje jedni te isti – politički moćnici koji se svakodnevno udaraju u „nacionalna prsa“ kako im je jedini cilj zaštita vlastita naroda. Stvarno, međutim, zbog obrane vlastita dupeta spremni su ga, taj isti siroti narod, gurnuti i u međusobno klanje. U prilog tome, među inim, svjedoči i sve ono što je svoje finale, u vikendu iza nas, imalo u Banja Luci.

Podsjetimo, međusobna konfrontacija dvaju političkih blokova, vlasti i oporbe, rezultirala je istodobnim okupljanjima na udaljenosti od samo koju stotinu metara. Naboj u kojem su održani prijetio je da događanja izmaknu kontroli i završe čak i krvavim scenarijem. Osjećaj straha mogao se primijetiti i u očima obična svijeta – i neovisno o tome pripadaju li kojem od dvaju suprotstavljenih blokova ili ne.

Najgore se, na svu sreću, nije dogodilo. Ali, sve ono što je okupljanjima prethodilo svjedoči o strahu s kojim ih je, tjednima dugo, dočekivao i Milorad Dodik. A on i strah – pa tko je to, koliko jučer, mogao uopće dovoditi u vezu. No, strah je bio i više nego očigledan. Prikriti ga nisu uspjeli ni psihološki trikovi laktaškoga „baje“ – pa ni šetnja centrom Banje Luke uoči dvaju političkih okupljanja. O tome, uostalom, svjedoče fakti.

Tjednima prije, primjerice, „baja“ koristi iste metode koje su u strahu od događanja koristili njemu slični. Prisjetimo se vokabulara Slobodana Miloševića pred izbore u Srbiji 2000. godine. Pripadnici oporbe su, govorio je tada Sloba, izdajice srpstva, stari plaćenici koji se daju za šaku dolara, kvislinzi. Dakle, pola Srbije. U konačnici, međutim, nije išlo. Zahvaljujući njima morao je otići.

Zar to isto svih prethodnih dana i tjedana ne izgovara i Milorad Dodik. Zar Dodik od najave prosvjeda oporbe njegovom vladanju ne govori o izdajicama – i njegovoj svetoj zadaći da ih u tome onemogući. Da spasi Republiku Srpsku. Jer, sklone li njega nestati će i nje.

Ali, Mile to radi i „strastvenije“ od Miloševića. Jer, spas vlastitom preživljavanju on traži i u onima koje bi, poprilično sam siguran, zaobišao i sam Milošević. Na Trgu Krajine su se, primjerice, narodu obraćali redom personifikacije srpske sramote – sljedbenici vojvode Šešelja, Karadžića i Mladića. A čast da se okupljenima prvi obrati imao je, nitko drugi do sin haškog zatvorenika Ratka Mladića.

U Banjoj Luci se, istina, moglo zabilježiti i još nešto – što je također signal velikoga straha – da je oporbi tako prepoznatljivo nuđen deal „odustanite od prosvjeda vi, odustajemo od mitinga potpore vlasti mi“. Međutim, Miletu „molitva“ nije uslišena. Kako će se sve to završiti? Što će s njim u konačnici biti? Ne znam. Ali, ako je temeljem iskustva suditi, šanse su mu tanke. Uostalom, i u Banjoj Luci su zbog slobode prizivani i Tito i revolucija – i srpski junaci zbog spasa srpstva. Ako je to činjeno na prvom takvom okupljanju, ne treba ni sumnjati da bi, koliko sutra, moglo dobiti i novi vjetar u leđa.

Ili, da nastavim s argumentacijom o strahu banjalučkog autokrate, dan opozicijskog prosvjeda dočekaše zatvorene banjalučke prometnice, ali i pravi „mravinjak“ policajaca. Ministar entitetskog MUP-a reče da ih je angažirao 2.000. Oni koji su imali nešto detaljniji uvid tvrde da ih je bilo i više – da su preplavili taj grad kao gljive poslije kiše. Na stotine ih je, vele, pozicionirano samo ispred entitetske vlade – ispred palače predsjednika entiteta još i mnogo više. A tek u opsadi parka „Mladen Stojanović“ – u kojem je oporba Dodiku diktirala svoje političke zahtjeve. Kojeg, osim policijom, za svaki slučaj, opasaše i željeznom ogradom – kao da su najkrvoločnije životinje u zoološkom vrtu a ne ljudi, pri tom još i sunarodnici koji mu, rekao bi Mile, znače koliko i sveti Sava.

O strahu Milorada svjedoči i rezolutnost entitetskog ministra unutarnjih poslova vođama prosvjeda. Ili će te ostati u željeznom ogradom opasanom kavezu ili ću protiv svih vas koliko sutra podnijeti prijave – i prekršajne i kaznene dakako. Priča, dakle, već viđena, u autoritarnim režimima uzduž i poprijeko ovog svijeta.

Na Dodikovoj strani se nađoše i još neki – baš kao u vrijeme najneupitnije moći bivšeg srbijanskog gospodara života i smrti. Leđa mu, primjerice, sve ovo vrijeme čuva patrijarh Irinej osobno – i zato zaradi prvu značajniju reakciju u svome mandatu poglavara Srpske pravoslavne crkve. Lekciju mu održa prvo lider SDS-a – i poruči mu da, hoće li se politički svrstavati, formira vlastitu stranku i testira svoj utjecaj kod naroda. Lekciju mu, potom, otvorenim pismom, održa i novinar iz Trebinja, moleći ga da konačno prestane dijeliti i zbunjivati srpski narod zapadno od Drine – jer, to nesmanjenim intenzitetom čini od izbora 2014. godine i time pridonosi produžavanju agonije koju je proizveo, i koju svakodnevno produbljuje onaj iza kojega je i sam stao.

Leđa Dodiku, potom, i prije i za vrijeme prosvjeda, čuvaju i mediji koje osobno kontrolira. Gotovo da izaziva gađenje pristranost – koja s profesionalnom novinarskom etikom ima veze koliko i Marko Kraljević s televizijom – koju, primjerice, sve ovo vrijeme pokazuje RT RS, entitetski javni servis dakle. Banjalučki prosvjedi za nju su – ili točnije, za novinarku koja uređuje poslijeprosvjedni specijalni program – dio regionalnog scenarija kojeg ovdje razrađuju svjetski moćnici, Amerikanci prije svega, uz pomoć domaćih kvislinga dabome. I čitava priča se ne završava na prosvjedima prethodnog vikenda. Naprotiv, uz kvislinge oko takozvanog Saveza za promjene – što je termin kojeg vlast uporno ponavlja – Amerikancima i njihovim zapadnim „podrepašima“ nije nikakav problem da s negiranjem RS i srpskog naroda nastave i u budućnosti. Zar sve to ne asocira također na vrijeme Slobodana Miloševića prije njegova političkog pada – i na uređivačku politiku RT Srbije?

Prvi nalet Dodik je, ponavljam, uspio preživjeti. I zato ne treba čuditi da se, neposredno nakon banjalučkih okupljanja, zahvaljuje svemu i svačemu, oporbi posebice – tim, kako ih sam nazva, izdajnicima i stranim plaćenicima. No, bojim se da time nije riješio i problem – i da bi se slična okupljanja mogla nastaviti. Uostalom, na banjalučkom prosvjedu su izdefinirani i zahtjevi – od onog da se s budućim lokalnim raspišu i prijevremeni predsjednički i parlamentarni izbori do onog o rasvjetljavanju počinjenih, a zataškanih političkih ubojstava u vremenu Dodikove vlasti i uvođenju prinudne uprave u njegovu medijsku puškarnicu, entitetsku RTV. A najavljen je i slijedeći skup ne dogodi li se sve to – i to već za mjesec dana

Bosanskohercegovačka priča se, međutim, problemom Dodik i ne završava. Jer, sličnim je hipotekama opterećena politička scena i s ovu stranu entitetske crte. U pitanju je, drugim riječima, svojevrsni Gordijski čvor koji ne trpi parcijalnosti. Ili će ga se presjeći i raščistiti teren za potpuno novi sustav vrijednosti ili će se on dodatno zapetljavati – i običnom čovjeku dodatno život zagorčavati. Što nas, dakle, čeka – novi zaplet ili konačno presijecanje Gordijskoga čvora? Što se mene tiče, zagovaram ovo drugo – u protivnom, ne gine nam budućnost sumornija od sadašnjosti. A svi vjerujemo da sumornije ne može biti.