Tahir Pervan : Paklena Istina (3)

327

U ovom dijelu :

… O Laži da su svi pravoslavci u BiH Srbi koju uporno dakazuju velikosrpski ideolozi više od stotinu i pedeset godina…

 

Dok je bio u policiji, u njegovom stanu su ostali predstavnici SDB-a. Aliju su poslije fotografisali sa tim novinama i iz njegovog stana odnijeli preko stotinu knjiga koje nisu imale nikakvu vezu sa Islamom. Još jedna ružna scena u istrazi „islamskih fundamentalista“ zbila se kad je u kancelariju u kojoj sam isljeđivao Hasana Čengića uletio šef SDB-a i isprebijao ga, ni kriva ni dužna, piše Munir Alibabić Munja u svojoj knjizi “Bosna u kandžama KOS-a i dodaje: Bila je to mučna i ponižavajuća situacija za mene kao isljednika. Kad sam se usprotivio njihovim metodama, rekli su mi : Na čijoj si ti strani?

Više puta sam poslije toga razmišljao o držanju tih ljudi koje su anatemisali kao „islamske fundamentaliste“. Bio sam isljednik četvorici njih. Bile su to četiri slične i različite priče, životni putevi, generacije, podneblja gdje su rođeni i gdje su radili. Spojila ih je ideja koja je imala svoju logiku i žrtve. U Beogradu sam se uvjerio da je KOS  raspolagao obimnom dokumentacijom o ovj osuđenoj grupici muslimanskih intelektualaca i najvjerovatnije je radio paralelno na njihovom slučaju. U Sarajevu su komunistički ideolozi generalno osudili djelatnost „muslimanskih fundamentalista“ a partijski teoretičar Nijaz Duraković  je o tome napisao : „ U vezi sa eskalacijom muslimanskog nacionalizma i suđenjem grupi njegovih najistaknutijih protagonista, javnost je zbunjena čestim spominjanjem Mladih Muslimana – terorističke, kleronacionalističke  organizacije, koja je svoj vijek iživjela pedesetih godina, i za koju se s obzirom na anahronost ideja kojima se napajala, i mračnjaštvo ciljeva kojima je stremila, vjerovalo da je trajno sišla sa bosanskohercegovačkog međunacionalnog pozorja. Za ovu priliku dovoljno je kazati da su se Mladi Muslimani iskazali i potvrdili kao jedna krajnje reakcionarna klerofasistička organizacija, koja je religiju nastojala iskoristiti za otvoreno nacinoalističke, šovinističke, pa i genocidne ciljeve!

Prema navodima : „Četiri laži o  Bosni“, Behar, Sarajevo, 1993.god. u dostpunim rezultatima istraćivanja teftera u Carigradskom arhivu i izvještajima katoličkih župa pohranjenih u Vatikanu, a koji se odnose na područije BiH, može se utvrditi da je porijeklo građana katoličke vjeroispovjesti u BiH također Bošnjačko ili Bosansko, nikako Hrvatsko! Čak i ako se pod tim podrazumjeva Dalmatinsko, Slavonsko ili Istarsko porijeklo. Tako je do sredine prošlog stoljeća riječ „Hrvat“ u BiH bila nepoznata izuzev prezimena nekih muslimanskih obitelji. Agresivno hrvastvo se dakle (među katolicima u BiH) počelo propagirati tek poslije toga, i kao odgovor i protumjera Garašaninoj ideji Velike Srbije. Ideje o „Hrvatskoj naciji“ prodirale su u Bosnu prvenstveno preko Katoličkih institucija. Katolički vjernici u BIH, Koji su stoljećima bili u organizaciji Franjevačke provincije „Bosna Srebrena“, čije su se granice preklapale sa granicama Bosanske drćave, osječali su se Bošnjacima ili Bosancima!“

 

U BiH su se već tokom 1988. God. Formirane ilegalne četničke jedinice, kojima je bio osnovni zadatak da u „odabranom momentu“ objave glavni velikosrpskih hegemonistički i šovinistički cilj – genocid nad Bosanskim muslimanima!. Od javnosti su vješto skrivane takve akcije a štampa i TV nisu uspjele ni registrirati početak otvorene velikosrpske agresije na BiH. U jesen 1988.god. na Palama se formira ilegalni četnički bataljon. Slijedi formiranje četničkih jedinica u : Nevesinju, Bileći, Gacku, Šipovu na Ozrenu. Vuk Draškovič i Vojislav Šešelj vrše oživljavanje mitova i legendi iz života Srba pod Turcima. Slijede četničke provokacije oko muslimanskih bogomolja u Trebinju, Banjoj Luci. Otkopavaju se jame po Hercegovini, prebrojavaju se kosti, traži se „revizija historijskih događaja iz Drugog svjetskog rata“.  Sve to ima za cilj rehabilitaciju četničkog ravnogorskog pokreta, ali i psihološke pripreme za osvjetničke pokolje nad Bosanskim muslimanima. Knjiga „Nož“ je bila najčitanije Srpsko štivo.

  • „Ja više ne mogu da čekam, ostario sam. Pitanje je dana kada ću osvanuti na Dinari“ Izjavljuje odbjegli četnički vojvoda, pop Momčilo Đujić. Negdje u Čikagu u Americi. Najtiražniji svjetski mediji su mu dali ogroman prostor za slanje poruka svojim istomišljenicima (četnicima) u bivšoj Jugoslaviji.
  • Uskoro dolazim da se osvetim, te ovom prikom poručujem svim srpskim rodoljubima da tromeđe Like, Bosne i Dalmacije će biti naše, i da je blizu dan kada će njihov vojvoda vidjeti rodno selo Topolje. Dolazim da na srpskoj zemlji podignem srpski bajrak i pozivam sve one što su za pušku stasali da mi se pridruže. Da kaznimo one što su nam prerorali ognjišta, da služimo Bogu i Srpstvu. Pred nama je borba za slobodu i odnovu Srpske države na Balkanu, države u kojoj će biti sve Srpsko. To je naš naiconalni programi i naš životni zadatak. Ne treba se bojati Hrvata i njihovog cvijeća Turaka, to su plašljive životinje. Ja sam se s njima obračunavao u prošlom ratu. Sa tim balijama u Bosni ne smije biti nikakvih razgovora ili nagađanja! Sa njima možemo razgovarati samo kroz puščane cijevi. Oni ni sami ne znaju ko su. Znate li kako su se 1956. God. U Mađarskoj obračunavali sa komunistima. Klali su ih turpijama, da bi sporije umirali. E mi njih nećemo tako. Mi ćemo njih sve preko noći! Igraće se opet srpsko kolo na Baščaršiji“

Laž da su svi pravoslavci u BiH Srbi, uporno dakazuju velikosrpski ideolozi više od stotinu i pedeset godina. Sasvim je to dovoljno vremena da se pomenuta laž proglasi istinom. I ona će nažalost, doprinjeti velkom broju srpski zločina koje je taj narod počinio u prošlom i ovom ratu. Tako je Jovan Cvijić, sa ekipama istraživača na temu porijekla stanovništva u BiH, pokušao upregnuti znanost i unparijed opravdati imperijalistička srpska osvajanja na Balkanu. Poznati hrvatski istraživači  su se godinama odupirali velikosrpskom programu i u svojim istraživanjima  su uspjeli dokazati Vlaško, Rumunsko Cincarsko i drugo porijeklo pravoslavnog stanovništva na prostorima BiH. Sadašnje pravoslavno stanovništvo u BiH je djelimično domorodačko i pretežno doseljeničko. Ponajviše su dovođeni u Bosnu kao kmetovi za posjede aga i begova, ili su useljavani kao slobodni seljaci i stočari na planinskim visoravnima. I nije uopće teško dokazati koliko je među sadašnjim pravoslavcima u BiH Srbijanskih doseljenika, koliko Vlaha i ostalih. Radi ilustracije tog naopakog fenomena posrbljavanja pravoslavaca u BiH, neka nam posluži primjer Petrake, bogatog Sarajevskog trgovca koji se kao pravoslavni Albanac doselio za vrijeme Turaka. Njega su Srbi u Sarajevu imenovali za svog srpskog predstavnika. Mora se priznati da je proces posrbljavanja od samog početka obuhvatao sve pravoslave doseljenike u Bosnu. Tako su postajali i Srbima svi Grci, Bugari, Rumuni, Rusi  Albanci… Vodeće načelo ideje velikosrpstva, da svaki  pravoslavac mora biti i Srbin, a svaki Srbin pravoslavac, moralo je dovesti do etničkog čišćenja bosanskog teritorija metodom kame i jame. Njanoviji primjer stradanja muslimana u Posavini i Podrinju (92-95), je više nego ilustrativan. Naime, da nije onog načela o pravoslavlju, izbjegao bi se četnički pokolj, jer su ti današnji muslimani pretežno srpskog porijekla koje je Obrenovićeva Srbija protjerala kao „porutice“ iz Beograda, Užica, Šapca Valjeva i drugih mjesta, gdje su se trajno naselili šezdesetih godina pršlog vijeka. Znajući za svoje slovensko porijeklo ovi islamizovani Srbi nisu se tada opredjelili za Anadoliju, već su po logici stvari ostali u blizni svog zavičaja. Sultan im je poslije progona od strane Obrenovičevih krvopija  dao zemlju u Bosni pa su osnovali nova naselja, pretežno duž desne obale rijeke Save i lijeve obale rijeke Drine.

Prema navodima : “Četiri laži o Bosni” , Behar, Sarajevo, 1993.god. -Prodor velikosrpske ideje među Katolike u Bosni nastavljen je intezivno u doba Austro-Ugarske i Kraljevine SHS, da bi svoj klimaks dostigao za vrijeme Pavelićeve države u doba Drugog svjetskog rata. Tako su Hrvatima proglašeni svi katolici u Bosni, uključujući doseljenike iz Austrije, Mađarske, Galicije, Češke, Slovačke Moravske odnosno, svih zemalja bivše Austro-Ugarske. Dakle svi ti imigranti koje je dovela Austro-ugarska Monarhija (zanatlije, radnici , stručnjaci) u Bosnu su bili skoro asimilarni Bosanci, jer je ksenofobija bila jedva primjetljiva. Poslije su oni na istu proglašeni Hrvatima, baš kao i katolici iz Albanije koji su živjeli po Bosni kao zanatlije i trgovci. 

 

Nastavit će se…

 

Eskluzivna objavljena knjiga Tahira Pervana iz USA 2002 god.
Materijal iz ovoga feljtona je objavljen u knjizi “Tajne bosanske ćuprije” 2002.godine, u vrijeme autorovog boravka u USA.