Svjedoci smo da se raspadom jedne višenacionalne državne zajednice kakva je bila Titova Jugoslavija, raspala i jedna cijela književna mikroekumena.Pisao sam o tome više puta ističući da mi,mislim na sve nas s prostora bivše nam zemlje,dakle,svi zajedno,odavno više nemamo zajedničkih pisaca niti zajedničkih pjesnika.To je jednostavno postao naš usud,naša (crno)sudbina…

Kažu mi,postoje samo “naši” i “njihovi”, baš kao da prava umjetnička djela, vječna i kvalitetna književna ostvarenja, poznaju granice na silu nametnute od strane ostrašćenih nacionalista,u našem slučaju kleronacionalista i fašista.

Posljedice toga su mnogobrojne i pogubne, naročito za mlade generacije,mlade ljude kojima, ako se i dalje bude nastavilo sa ovakvom praksom i svim ovim silnim fašističkim podjelama na “naše i njihove”, nema spasa niti sigurne budućnosti.

Piše: Tahir Pervan

Pisao sam, već, na ovom mjestu, kako smo svi, baš svi, na ovim našim bogohulnim prostorima, koliko do jučer, “krvavo ratovali”. “Do istrage naše ili vaše”, svejedno, neki samo za “pravednu stvar”, neki, pak, zbog drugih “pravednih razloga“!Na kraju,kad smo sve sabrali i oduzeli, očigledno je da su mnogi među “pravednima i nepravednima”, gurnuti u zastrašujući rat ostavši pritom osakaćeni, prezreni,prevareni i opljačkani. Mnogo nam je u toj nesretnoj ratnoj euforiji obećavano i na kraju ništa ispunjeno.Obećanja ludom radovanja,rekli bi neki…Sve ove godine sam se satrao  objašnjavajući raspamećenim dušama o himbenosti političkog licemjerja tih naših, etabliranih partitokrata na vlasti, i onih od jučer i onih od danas,nema nikakve razlike, i na kraju se debelo razočarao zaključivši da smo svi mi, ipak, samo njihove “ovce za šišanje” i ništa više. I svi kao da smo izgubiloi pamet!

Zašto je to tako, ne znam, možda baš zbog te zauvijek prekinute zajedničke književne mikroekumene s kojom sam i započeo ovaj tekst. Da je ima, da smo je poštovali i njegovali mogla bi nam vehementno posvjedočiti o svim lažnim obećanjima “naših i vaših klerofašista” koji nas sve od početka devedesetih godina prošlog vijeka pa sve do danas mentalno i fizički sakate. Uglavnom, rijtko koji profesor jezika i književnosti bošnjačke i hrvatske “strane” se danas  usudi svojim studentima ponuditi na čitanje i razmatranje, primjerice radi, jednog Lazu Lazarevića i njegovu sjajnu i nadasve poučnu priču SVE ĆE TO NAROD POZLATITI ?! Nije on “naš”, on je samo “njihov”, objašnjavaju nam oni i tako nas guraju u ambis klerofašističkog ludila dugog više od dvadeset i pet godina.

Ako je Lazarević, taj vrsni pisac srpskog realizma Dvadesetog stoljeća, nepravedno potisnut u stranu, imamo i jednog drugog, suvremenijeg i vremenski bližeg pisca, Mešu Selimovića, koga, osim na “bošnjačkom obrazovnom prostoru”, malo tko drugi čita i proučava. Moje je mišljenje da bi sve Lazareviće i sve Selimoviće i njima ravne književne vertikale trebalo zakonski povratiti u naše škole i naša sveučilišta, ili još bolje, u naša srca i u naše duše…

Zar smo slijepci pa ne vidimo da nama i našoj omladini ne trebaju hrvatski, srpski niti bosanski prijevodi, primjerice radi, prigodne dječije pjesme srpskog republikanca i humaniste kakav je Jova Jovanović Zmaj. Primjera je mnogo. No, i ovo je dovoljno da ukaže na naše uskogrudnosti, naše pogubne nacionalističke etnocentričnosti, našu nesposobnost za percepcijom i drugih i drugačijih književnih i pjesničkih ostvarenja čije poruke i sadržaji mogu obogatiti, oplemeniti, očovječiti u smislu one čuvene Protagorine sentence.

I na kraju, radi zaključka i poruke koje bi morao imati ovaj skromni novinski tekst, kratko ću se zadrtžati na Selimoviću koji je dobro poznavao svoju i našu Bosnu, njen puk, i muslimanski i kršćanski, njegovu senzibilnost, pritajenost i otvorenost u onoj mjeri koliko su se ljudi različitih vjera i svjetonazora mogli ili htjeli otvoriti jedni prema drugima. “Njegov književni opus kreće se od litararnih reminiscencija na partizansko ratovanje do mitopoetske predodžbe o derviškoj Bosni. Njegova je književna ekspresija raznovrsna. To je zapravo amalgam tradicionalne naracije i suvremene psihološke raščlambe. Po predmetu obrade svojih tema on pripada krugu tzv. bosanske orijentalne književnosti i od ostalih se razlikuje svojom specifičnom akribijom gdje mu nisu strane različite književne tehnike koje on koristi sa zapanjujućom lakoćom, paraleno i simultano, često i u istim djelima.

Pogrešno je Selimovića i njegov roman “Derviš i Smrt” doživjeti kao arhetip “muslimanskog pisca i muslimanskog romana”. Istina, stavljanjem kuranskih ajeta na početak svakog poglavlja pomenutog romana ne bi nas trebalo zavarati, naprotiv. Selimović je svoga glavnog junaka derviša Ahmeda Nurudina smjestio u bošnjačko-muslimansku sredinu. Da nije toga, bilo bi teško, skoro nemoguće, dočarati svu osebujnost jednog specifičnog i od judeo-kršćanskog svijeta različitog, ali ne i oprečnog, misaonog okruženja. Bilo kako bilo, roman “Derviš i Smrt” je jezički do savršenstva dotjerano književno djelo. Naracija je jednostavna, dijalozi kratki i lapidarni. Uz neke male preinake, i nešto bujniju maštovitost,mogli bi smo derviša Ahmeda i njegovu tekiju smjestiti i u bilo koji bosanski franjevački samostan. Ništa se ne bi izgubilo u književnom diskursu, a i poruka bi ostala ista...

Zbog toga Mešu i njegova Derviša treba stalno čitati i propitkivati da nam se ne ponovi zlo čovjeka nad čovjekom, sadizam jednih nad drugim, mučenja u koncentracionim logorima, ubijanja nevinih i nedužnih i slično.

I sam Selimović je na svojoj koži iskušao mnoga zla i u svojim djelima se želio obračunati s jednim totalitarnim sustavom. Derviš i Smrt je priča o jednom danom vremenu i jednom totalitarnom sustavu čije posljedice su i danas vidljive – čak i poslije njegovog formalnog ukinuća. Politički sistemi se relativno lako mijenjaju za razliku od misaonih sklopova i ponašanja ljudi.

I da završim:Predizborna kampanja je počela:“Iz jednog mraka uvode nas u drugi mrak, drugo beznađe, bez imena i oblika, u kojem nijesmo u stanju ništa da vidimo… Vidim samo da Moga brata Haruna više nema, baš kao što nema ni zemlje za koju je život svoj dao: Moj Bože, ojačaj njim mrtvim snagu moju. Njim mrtvim i nesahranjenim po zakonima božijim, neviđenim i necjelivanim od svojih najbližih pred veliki put s koga povratka nema…“.