Politika

Svima je sada jasno da je pokušaj vojnog puča u Turskoj postao moćno oružje predsjedniku Erdoganu da se na duge staze obračuna sa svima koji drukčije misle, ali  i da  otvori prostor da Tursku državu odvede u islamsku autokratiju “Erdoganovog tipa”, kako to već neki politički analitičari već vide.

Pripremio:dzezar.com

Čuđenje je sve veće, sumnje – takođe. Loše isplaniran i još lošije izveden  pokušaj puča u Turskoj je, čini se, ugušen, a odmazda predsjednika Erdogana prema svojim političkim oponentima je užasavajuća. Erdogan je, kako se to vidi iz svakodnevnih aktivnosti,  postao nezaustavljiv i u svemu kao da je izgubio mjeru.Ne samo da divljački udara oko sebe, već očigledno pokazuje da je bio i dobro pripreman za puč. Čak i oni koji su se u početku grozili na tvrdnje o Erdoganovoj  debeloj upletenosti u vojni udar počinju sumnjati da je sve ono što se izdešavalo u Turskoj posljednjih desetak dana imalo potpis i pečat predsjednika Erdogana.Bilo kako bilo, sve je manje onih koji govore o  trijumfu naroda i demokratije, a sve više onih koji misle da je pokušaj puča  turskom predsjedniku poslužio samo za jedan cilj a to je uklanjanje njegovih protivnika.

Nastavljaju se hapšenja

U Turskoj je trenutno u toku noć sječe knezova. Više od 60.000 ljudi – sudija, državnih tužilaca, oficira – već su otpušteni ili čak uhapšeni. Predviđanja su crna da crnja ne mogu biti: uslijediće i mnogi drugi – kako u medijima tako i na univerzitetima i uopće cijeloj državnoj administraciji. Turska se sa Erdoganom definitivno deformiše u solističku autokratiju – uključujući i smrtnu kaznu. Što je navodna volja naroda?Je li Erdoganu potreban parlament ako iza sebe, kako tvrdi, ima narod? Vjerski autoriteti su u svakom slučaju na njegovoj strani i više se ne može isključiti mogućnost da se Ataturkova sekularna republika pretvori u Erdoganovu islamsku autokratiju  za koju niti je bilo niti će biti mjesta u Evropskoj uniji.Čak joj je i  mjesto u NATO vrlo upitno.

I da elaboriramo: Puč sada izgleda kao farsa, avijacija bombarduje parlament, ali ne zna da nađe put do predsjednikovog ljetovališta. Pučisti-diletanti su zauzeli državnu, ali ne i privatnu radioteleviziju. Nisu prekinuli puteve komunikacije. Inscenirali su svoju pučističku operetu rano uveče – kada Istanbul počinje da praznuje vikend – umjesto u ranim jutarnjim satima dok grad spava. Puštaju predsjednika da leti iz svog ljetovališta u Istanbul, iako su navodno baš vođe avijacije pokušale da izvedu državni udar. A u Istanbulu predsjednika dočekuju njegovi ljudi. Pri tome obični vojnici-pučisti misle da učestvuju u vojnoj vježbi. Tako izgleda vojni puč? Nezamislivo.

 

Ne moramo da se bavimo teorijama zavjere. Ali, može li se zamislti da, nakon više od dvanaest godina koje je Erdogan proveo na funkcijama premijera i predsjednika, među višim oficirima nema pripadnika AKP? Je li moguće da turska tajna služba nije znala za zavjeru? I zašto je Erdogan jutro nakon puča već imao listu od 3.000 sudija koji treba da budu otpušteni? Sve je to malo vjerovatno. Ali još uvijek ne znači da je on sam inscenirao puč. No, iskoristio ga je da se u turskoj obračuna sa kritičkim sudijama i novinarima, sa svima koji se drže osnivačkog ideala sekularne Turske. Time što želi da „očisti“ svoju zemlju – tu postoji užasna analogija sa Staljinovim čistkama – on pokazuje da više nije demokrata koji hoće da se pridržava ustava.

Zaključak:U ovom trenutku sve izgleda da put vodi u islamsku autokratiju Redžepa Tajipa Erdogana. Njegove fantazije o neograničenoj vlasti ne odnose se samo na unutrašnju, već i na spoljnu politiku. On izaziva svoje saveznike, on izaziva čak i SAD. One prijeti Amerima da će smjeti da dalje koriste vojnu bazu Indžirlik-  samo ako izruče njegovog smtrnog neprijatelja Gulena koji živi u američkom egzilu. No, bez obzira na sve, Erdogan se osjeća snažno, moćno, svemoćno. Ne boji se nikoga, kako pišu ruski mediji, možda malo Putina, kome se u međuvremenu izvinuo i brže bolje uhapsio one koji su prije nekoliko mjeseci, po njegovoj ličnoj naredbi, oborili Ruski vojni avion.